Svi znamo da je oko 70 % Zemljine površine prekriveno vodom, što iznosi 361.132.000 km2.
Kad pogledate kartu svijeta, čini se kao da postoji samo jedan veliki okean kojem su ljudi dali različita imena zavisno o mjestu boravka. Zapravo, granice između 5 svjetskih okeana su strahovito živopisne. Zapanjuje spoznaja da se vodena tijela, iako su u potpunosti izrađena od istih komponenata, tj. H2O, ne miješaju uvijek.
Ako ikad uspijete pogledati tačku spajanja dva najveća svjetska okeana, tj. Tihog i Atlantskog (najjužniji vrh kraja Južne Amerike, zvani Rt Horn), događa se vrlo čudan fenomen. Vode Atlantskog i Tihog okeana odbijaju se miješati. Još je spektakularnije da je granica između ova dva okeana poput linije između dva svijeta. Tamnije tihe vode stoje uz svjetlije atlantske vode i izgleda apsolutno zapanjujuće jer je ta granica duga 800 kilometara, što je poznato kao Prolaz Drake.
Ovaj čudesni fenomen se događa jer Atlantski i Tihi okean imaju različitu gustoću i hemijsku strukturu, nivo slanosti i druge kvalitete, a to je ono što stvara barijeru između njih, što im otežava miješanje. Na osnovu razlike u bojama lako se može zaključiti da voda dvaju okeana nije ista.
Granice između dviju vodnih tijela s različitim fizičkim i biološkim značajkama poznate su pod nazivom Okeanske kline. Jedna od najspektakularnijih granica zove se Haloklina. Kada se okupe dvije vodene površine sa znatno drugačijom salinitetom, nastaje haloklina jer se vodena tijela odbijaju miješati, što je spektakularno, a to je ono što vidimo kada se susretnu Atlantski i Tihi okean. Ovu je pojavu pronašao poznati istraživač Jacques Cousteau kada je ronio u Gibraltarskom moreuzu.
Haloklini se pojavljuju kada je voda u jednom okeanu ili moru najmanje 5 puta slanija nego u drugom. Prema osnovnim zakonima fizike, gušća tekućina trebala završiti niže, a manje gusta tekućina više. Prema ovoj teoriji, voda iz Tihog okeana trebala bi teći na vrhu Atlantskog okeana, tj. granica između dva okeana ne bi izgledala poput okomite crte, već kao vodoravna crta. Ali očito to nije slučaj. Pa, zašto se to ne dogodi?
Odgovor na to je kombinacija dva učinka. Prvo, razlika u gustoći između vode s Atlantskog i Tihog okeana nije toliko velika da bi se jedan od njih mogao spustiti, a drugi podići. Međutim, ipak je dovoljna razlika koja sprječava miješanje.
Drugi razlog je inercija. Jedna od inercijskih sila poznata kao Coriolisova sila, utiče na kretanje objekta. Jedan od primjera učinka Coriolisove sile vidi se na rotaciji Zemlje, dok se zemlja okreće, na sve pokretne predmete na zemlji djeluje Coriolisova sila, odstupajući od svog smjera. Kao rezultat toga, objekat na Zemljinoj površini ne pomiče se pravolinijski, već odstupa u smjeru kazaljke na satu na sjevernoj hemisferi i suprotno od kazaljke na južnoj hemisferi. Zbog toga su smjerovi toka vodenih tijela u Atlantskom i Tihom okeanu različiti. Također im ne dopušta da se miješaju.
Druga važna razlika između vode dvaju okeana je čvrstoća veze molekula ili površinska vlačna čvrstoća. Dva okeana imaju potpuno različitu površinsku vlačnu čvrstoću, a također im ne dopušta da se miješaju.
Izvor: Mostarski.ba
