IN MEMORIAM
Rasim Haračić – Efendija, kondukter
(Zapisi rahmetli Salke Šuke)
Stolac je nekada imao svoje šerete – ljude koji su znali nasmijati i bez riječi. Danas ih je sve manje, ali ostaju priče koje svjedoče kakav je ovaj grad nekada bio. Jednu od takvih priča zapisao je rahmetli Salko Šuko, a posvetio je čovjeku kojeg su svi poznavali kao Efendiju, a čije je pravo ime bilo Rasim Haračić.
Malo je Stočana znalo njegovo pravo ime. Za sve je bio jednostavno Efendija – uvijek nasmijan, uvijek prvi da uputi pozdrav. Već s desetak metara znao je dobaciti šalu, a njegov osmijeh bio je njegov zaštitni znak.
Putnici su često birali autobus samo zato što je Efendija bio kondukter. Vožnja do Mostara s njim nije bila običan put, već mala predstava ispunjena dosjetkama i poštapalicama koje su se godinama prepričavale.
Jedna od najpoznatijih anegdota vezana je za putnika iz Njemačke koji je glasno objašnjavao „demokratiju u Dojčlandu“. Efendija se s njim kladio da će u Mostaru opsovati milicionera i da mu se ništa neće desiti – ne znajući da je taj milicioner zapravo njegov sin. Smijeh u autobusu bio je nezaboravan, a priča je ostala dio stolčke svakodnevice.
Rasim Haračić – Efendija bio je i čovjek principa. U poratnim danima pomagao je samo onima koji su pomagali drugima. Imao je smisao za humor čak i u teškim trenucima, a šalu je nalazio i u vlastitim nevoljama – pa i u krivom krovu svoje obnovljene kuće.
Ovim zapisom rahmetli Salko Šuko želio je ostaviti trag o ljudima koji su Stolac činili gradom smijeha, suživota i ljudskosti – u vremenu bez telefona i društvenih mreža, ali s mnogo više topline među ljudima.
Danas, kada više nema ni Rasima Haračića – Efendije, ni Salke Šuke koji je o njemu pisao, ostaju riječi i sjećanja.
Rahmet lijepim dušama obojice.
Da ih Stolac ne zaboravi.
