Suad Kika Prndelj: Stolac sub sole – ovako napisah lani
Živimo u svijetu gdje su sahrane važnije od pokojnika, gdje su svadbe važnije od ljubavi, gdje je izgled važniji od pameti. Živimo kulturu ambalaže koja prezire sadržaj....
E. Galeano
Nisam odavno pisao. A i zašto bih, pomislim. Ta ovdje svako sve zna. I svako sve različito zna. Čak i o golim činjenicama. Nama je oblačno na više načina. Voda mokra na više mokrina. Sto je začina na trista načina. Prošlost tumačimo različito. Budućnost vidimo drugačije.
Sve rjeđe izlazim. To ponavljanje istog počinje umarati. A nekada sam mislio da, ako nisam u čaršiji se sve prevrnu bez mene. Bojao sam se da ću nešto propustiti. Sada što ne vidiš danas vidjet ćeš sutra. Koga ne sretneš danas srest ćeš prekosutra. Za heftu, mjesec. I sve će biti isto. Samo će nas biti manje.
Sve je okupirano u svejednosti. Iz svejednosti se ovde ostaje i odavde ide. Tulimo je jednako i gušimo u šutnji. Jer ovdje se šutnjom ispriča najviše. Ovdje i ona odzvanja ehom.
Sinoć, sa stolačkim Dubrovčaninom Gagijem, prošetah pustom Adom. Sretošmo Niku i Raku pa zajedno nastavišmo ispod drvoreda. Gazeći sjene stabala što ih stvaraju škrte svjetlosti uličnih svjetiljki.
Sjetišmo se vremena kada je Ada, u ovo doba i u večeri razmirisane lipovim cvatom, bila puna. Kako je ovo i ono bilo. Nije to nikakva nostalgija za prošlim vremenima. Ni mjerenje vakata. Svaka priča bi trebala završiti jednostavnim pitanjem: A kako je sad?
I oko toga bi se podijelili. Neki bi do iznemoglosti branili ovo vrijeme. Jer im se okrenulo nabolje. A da za to sami nisu “krivi”.
Drugi bi radije o vremenima kada su sanjali male i sretne snove. Jer veliki snovi nikada nisu bili za male ljude. Nikada se ne ostvare, a čovjeka guraju u pohlepu. Za parama i imetkom. A ovaj dunjalučki život se uz ljubav proživljava, a uz pare preživljava.
Vazda je tako bilo i vazda će tako biti.
Žao mi mladosti. Ona može biti sretna samo ako su sretna vremena. Ovo bezdno to nije. U njemu je talog mržnje posijane u nedavnom ratu za narednih puno godina. Nas će, bojim se, nestati, a ona će se valjati ovim prostorima.
Uspjeli smo humanizam otarabiti imaginarnim ogradama, a on ne može u kafezu preživjeti. Treba mu sloboda.
Kroz sjećanja mi naviru slike trojice vjerskih ljudi nekadašnjeg Stoca. Popa Slobe, hodže Juge i don Anđelka Babića.
Kako zajedno ispraćaju ljude na onaj svijet. Ljude, velim. Božija stvorenja.
Išao sam na posljednji ispraćaj popu Slobi. I mnogo Stočana bi.
Našem popu Slobi kao što jednako naši bijahu i don Babić i efendija Jugo. Kao što sve crkve i džamije bijahu naše. Stolačke.
Kad spominjemo davna vremena žalimo za ljudskosti koju smo izgubili u vremenima smrznutim mržnjom i tugom.
Svjedočim da su Stočani, kad ih se otrgne iz ove krševite doline i kada se sretnu negdje daleko od zavičaja, dobri Stočani. Spremni pomoći jedni drugima, ljudovati i biti iste grane sa iste, stolačke krošnje.
Možda je stolačka bol koju nosimo cijena ljepote koju nam je Svevišnji podario. Tu cijenu plaćamo dušom. Sa tim preostalim zrnom nje. Ali sve počinje iz zrna. Ako se posije u dobroj namjeri pod stolačkim suncem.
Sub sole.
