Niko ne bira od koga će, gdje i kada biti rođen. Nisam ni ja. Tek, volio sam tu zemlju u kojoj sam nastao, u kojoj sam odrastao, školovao se, stvorio familiju.
U kojoj su se smjenjivali trenuci radosti sa onima tuge. Gdje su se, poput listova duhana na kanafi, nizale uspomene.
Nisam bio dijete kapitalaca pa mi izobilje nije činilo taj osjećaj pripadnosti jačim. Bila je to moja domovina u kojoj bijaše moj zavičaj. U njemu moji korijeni poput bačenog sidra.
Bila je široka i duga. Bilo je nje i uravan i uvis. I tople i hladne. Prostrane za svaki let. Politika me nije zanimala i izgledala mi je, pored toliko ljepših i prešnijih stvari, kao gubljenje vremena.
Pa ipak, ona je postala najbitnija stvar u našim životima. Namračila je nebo i zemlju. Pustila zlu krv i mržnju na slobodu. Uzalud protesti protiv rata, glasovi razuma. Sve uzalud. Đavo je došao po svoje.
Sjedio sam te veceri, u samo predvečerje rata, u kafani društvenog doma na Ćupriji.
Dok sam razgovarao sa jednim prijateljem začuo se meni poznati dragi glas.
“Ko je reko da nije ništa reko. Tica Zunzuljica. Da ti kažem da ništa ne kažem”, izrafalao je svoje bisere Ćuprijanin Isa.
Bio je pri kafi i nesigurno je odgegao u dno kafane. U drugom dijelu, na mjestu gdje je stajao televizor, bio je poker aparat. Išaretio mi je da kazem konobaru da mu uključi da igra. Kažem mu da može ako uspije na jednoj nozi doskakutati do njega. Uspio je. Više nije tražio da se opet uplati. Samo je rekao: “Šta ću sad?”
Vani, u ljetnoj bašti, svirala je muzika. Valjda posljednji put u Stocu u toj državi. Svirači su se smjestili pod stepenice što vode na terasu doma, dok su mnogobrojni Stočani posjedali u plastične stolice.
Pitam Isu smije li izaći na stepenice pred ulaz u objekat, i viknuti: “Živjela Jugoslavija!”
Izašao je sa podignutom rukom i zastao na stepenicama. Okrenuo se muzici, podigao onaj savijeni, krivo zarasli kažiprst pa povikao muzici: “Stoj!”
Svi su se zbunjeni pitali šta to Isa sada izvodi, a on povika: “Živjela Jugoslavija!” Pa obori ruku i uprije colavim prstom u čovjeka koji je sjedio u prvom redu.
“Šta ti imaš protiv Jugoslavije?”
Čovjek se digao pa bestragom nestao.
Došlo je vrijeme kada se ime bivše države spominjalo sa strahom. Kada je to spominjanje dobilo ime jugonostalgija. Ime poput najstrašnijih imena nepoželje.
Danas se država u kojoj živim zove Bosna i Hercegovina. Nekima ni ona nije po volji. Pa bi je dijelili, dohakali joj otimajući godine života njenim građanima. I opet bi željeli da se njeno ime spominje sve tiše i tiše. Da se uz njega doda ono nostalgija.
I strah koji ide uz takvu vrstu sjećanja.
U jedno sam siguran. Da je živ, Isa bi opet onim savijenim, krivo zaraslim, colavim kažiprstom upiro u nebo i zazivao joj vječiti život. Bez straha. I ne bi bio jedini.
