Januarsko jutro u Stocu, a sunce grije kako zna samo u Stocu u ovo vrijeme grijati. Popio sam prvu ka(h)vu s Bebom, ali u meni nešto kopka, prevrće po stomaku, pomislim da sam se opet zaljubio.
‘’Znaš šta stara’’, govorim ja mojoj Bebi (kako je od milja zovem), ‘’odoh ja do Beredže na ka(h)vu.’’
‘’Vidim ja da u tebi mravi rade, ne možeš ni po sata sa ženom provesti’’, veli meni moja ljepša polovina. I pola(h)ko se spremim i krenem. Kad sam izašao na avlijska vrata, viče ona za mnom: ‘’Ostali su ti ključevi od auta.’’
‘’Ne treba, idem prošetati’’, govorim ja njoj.
‘’Nemoj, Boga ti, snijeg će udariti, a ti ni u ćenifu ne ideš pješke.’’
Ja se samo nasmijem i krenem. Već na samom izlazu susrećem komšije Haračiće i Turkoviće, samo što nisu prostrli crveni ćilim za doček. Tu nastaje grljenje, ljubljenje, jer je već deset godina kako me nisu vidjeli (jer sam otišao po treći put u pečalbu, trbuhom za kruhom kao mladi gastarbajter sa 60 godina). Pola(h)ko se oprostim s komšilukom uz obećanje da ću navratiti na ka(h)vu i krenem. Susrećem troje mladih, jednu djevojku i dva momka i oni me pitaju:
‘’Šta ima, čika Salko? Kako ste?’’
’’Dobro je, ‘fala, draga djeco!’’ i produžim razmišljajući čiji bi mogli biti. Vjerovatno su imali devet-deset godina kad sam ja otišao, a sigurno su kupovali na velikom odmoru pizze i pite kod nas u kiosku pa me znaju. Uzmem telefon i zovem mog dobrog ahbaba Kiku-Bilbu i kažem mu da se nađemo u centru na ka(h)vi.
‘’Dolazim odmah’’, reče on i prekinu vezu. I vidi čuda, već na Ćupriji, Kika mi ide u susret. Raširio ruke i smije se šeretski, kako samo on zna. Opet ista procedura ljubljenja, grljenja.
Kaže meni moj Kika: ‘’Da je sto korona, ja ću te poljubiti, a sad će nam se i Bise pridružiti pa ćemo malo da teferičimo.’’
‘’Ljubi, ali nemoj molim te jezik uvalit’’, govorim mu ja u smijehu. I kao nekim čudom, pojavljuje se i prof.Selam koji me svojim baršunastim glasom pozdravlja. Ja se okrećem prema stepeništu ispred nekadašnje “Plećkine” mesare i kažem Kiki: ‘’Vidi kako je neobično, nema na stepeništu Derve, Samina i Dede, pa ko da nema pola Ćuprije, rahmet im duši.’’
‘’E, nije ti više ovo onaj Stolac koji si ostavio, a ni Ćuprija nije što je nekad bila’’, veli meni moj dobri Bilba.
Mi krećemo dalje prema centru, a prozori se otvaraju i narod izlazi da me pozdravi. Ja ko nekad Tito, samo mašem rukama i otpozdravljam svima. Prolazimo pored Mak Donaldsa koji je zatvoren, a ja ga gledam tužno i prisjetim se koliko sam se namučio dok ga nisam napravio.
Već čujem pleh muziku iz centra i pitam se: šta li je ovo, kome li oni sviraju? Kika se šeretski smije i kaže: ‘’Sad ćeš vidjeti.’’
Pred Beredžinim lokalom svira pleh muzika, tu je ispred Menso Medar i Alen Turković, drže cvijeće u rukama i uruče mi ga. Mali Kohnić viče naglas: ‘’Triput Salko, jednom Šuko, a svi uglas pozdravljaju. ‘’
Govorim Azeru konobaru: ‘’Daj svima piće od mene’’ i pomislim u sebi: -E, moj Salko, otići će ti sav kredit koji si podigao za odmor…
Ali, nije važno. Jednom se živi.
Beredža govori: ‘’Ne možemo sve uslužiti moj rode.’’
‘’Nije važno’’, kažem ja, ‘’nek konobari od Pehe, Anela i Obradovića iznesu piće, sve ću ja platiti.’’
I onda, kao nekim čudom, nalazim se u isto vrijeme kod mog Mute u Noti, ali jedem ribu od Batana za njegovim stolom i pizzu od Manjka. Govorim mome Kiki:
‘’Sve je ovo brate fino, ali nema mi mnogo dragih osoba: Mirsada, Zende, Džafera, Zije, Tarika’’, a on me prekida:
‘’Nema ti pola Stoca, moj Salko, ali šta je tu je. Rahmet im lijepoj duši. Fino ih se sjetiti, ali da li će se iko nas sjećati?’’
‘’Hoće, hoće, moj Kika, ako niko neće, hoće naša djeca’’, velim mu ja.
I taman kad sam se spremao da krenem u Uzinoviće da vidim ženinu familiju: punicu, šuru i njihovu dragu djecu, jer im je tetak ponio poklone, a i Frenje, Pece, Eminoviće, Mićija i sve meni tako drage Uzinovičane, osjetim udar u nogu i pitam se: šta je sad?!
Odjednom, čujem meni dobro poznati glas: ‘’Hajde, šta si se razlijenio, pola osam je. Ustaj se i pravi ka(h)vu!’’
Trznuh se ko da me je neko nožem bocnuo, izgubi se sve ono lijepo, a od ljepote ostade samo moja žena pored mene. Teško mi, ne mogu opisati, volio bih da me Beba nije probudila. Mnogo toga sam propustio da vidim i drage moje Stočane da zagrlim….
A onda pomislim koliko je težak život kad moraš sanjati ono što voliš, svoj grad, svoje društvo…I nije Stočanin onaj koji živi u dijaspori, a da barem jednom nije sanjao svoj voljeni grad i modru rijeku.
VOLJENI GRADE, VOLIM TE!
P.S.
Možda će se nakon ove priče neko upitati zašto 10 godina ne dolazi da ga vidi, a toliko voli svoj grad.
Duga priča, a jedan od razloga je i petogodišnja borba s teškom bolesti koju uspješno vodim uz najbolju medicinsku pomoć i Božiju volju.
Pozdrav za sve ❤
Salko Šuko