U skladu sa načinom življenja u gradovima su bile često tražene papuče, odnosno nalune (papuče sa drvenim đonom). One su zapravo bile odgovor esnafa na uslove i kulturu življenja jer je papuča odražavala duh gradskoga života, odnosno života na kaldrmi. Papuče su nošene u kući
i oko kuće, dok je po dolasku Osmanlija u BiH i usvajanja novog etno-kulturološkog životnog obrasca i islama kao dominantne religije, ulazak u džamiju također zahtijevao posebnu vrstu obuće. Majstori nanuldžije proizvodili su drvene nanule (turc. nalin – drvene papuče).
Zanatlije opančari (čarugdžije) bavili su se izradom opanaka od kože. Opanci su bili sastavni dio narodne nošnje i predstavljali su izuzetno lijep detalj u odijevanju.
Broj opančarskih radionica u Bosni i Hercegovini zabrinjavajuće je smanjen i možemo reći da je ovaj zanat pred potpunim gašenjem. Majstori koji izrađuju opanke rade to danas za potrebe turističke ponude kraja u kojem žive.
glasstoca.ba
