Fudbalski klub ‘’Iskra’’ bio je ponos i dika cijele čaršije, skoro svetinja, a igrači miljenici, za nas dječake legende. Jedva smo čekali kad će trening da gledamo njihove driblinge, šuteve, parade…, a utrkivali smo se ko će prije donijeti loptu ako bi uletjela u susjednu njivu. Nakon treninga, dok bi se igrači presvlačili, trener Vaso Vreća bi nas nagradio ostavljajući nam loptu da i mi opalimo koju pravim fudbalom. To je bio veliki događaj za nas.
Utakmice, pogotovo one važnije, kad bi igrao ‘’ Leotar’’ iz Trebinja ili ‘’Borac’’ iz Čapljine, bile su najvažniji događaj. Cijela predstava. Tada u čaršiji ne bi bilo ni žive duše. Pleh-muzika bi sahat pred meč svirala gradom, a onda se stacionirana usred gledališta i pamparampala cijelu utakmicu.
Ale Behram je, opet bio dirigent navijačima, koji su se nadvikivali s muzikom. ‘’Iskra! Iskra! Crveni, crveni!’’, prolamalo se Zagradom, a ‘’ Bajdo, Bajdo! ili ‘’ Roko! Roko!’’ ili ‘’Plećka! Plećka’’… orilo bi se kad bi Zulfica Dizdar, Vaso Vreća, Šaćir Turković…napravili dobar dribling ili uputili dobar šut.
Hasanac Elezović Galama bi, kad god bi bila kakva uzbudljiva situacija kopao nogom zemlju pod sobom kao da će on šutirati.
Hajdar Nurković, stari Berber i hodža, uvijek miran i staložen, samo bi, kad bi golman Ale Pirija primio gol, klepnuo nogom o tlo i razočarano uzviknuo: ‘’Eno ga na! Prevariše Demića’’, dok bi njegova nevjesta Tidža, koja je s mojom majkom i još nekim komšinicama bila na svakoj utakmici, vrisnula kao da je kolju, a Ale Behram, čiji hor bi tada zanijemio, crven u licu i razbarušene kose za galamio bi koliko ga grlo nosi: ‘’Ofsajd, sudija, jebo mater!‘’
Kad bi pak, naši zabili gol, pa još ako je vodeći ili izjednačujući, stadion bi prolomio. Bubnjevi, trube, lenđeri… gruhali su jače nego ikad. Ale Behram bi skočio do nebesa, u vazduh bi poletjele kape, džemperi, košulje, bluze, poneko bi uletio u igralište da poljubi strijelca i sudija bi morao nakratko prekinuti utakmicu. Ono magično: ‘’ GOOOL!’’, dugo bi odjekivao. Nekad bi se čulo i u čaršiji.
Kad bi se vulkan umirio, ba sceni bi opet bio glavni Ala. Okrenuo bi se svojoj ‘’torcidi’’ i naredio: ‘’Pjesma!‘’
Iz stotinu grla bi jeknulo: ‘’ Bombe će gutati ko u Iskru dirne, ko u Iskru dirne…‘’
Nije čudo da je u takvoj atmosferi san svakog dječaka bio da postane igrač Iskre, prvotimac.
Moj se i ostvario.
‘’ Mali, u nedjelju igraš’’, reče mi Vaso Vreća, bivši igrač mostarskog ‘’Veleža’’, čijim golovima Beari smo se svi ponosili, sad, trener i kapetan, poslije jednog treninga, a ja pretrnuh. Igram protiv ‘’Veleža’’, prvoligaša, a debitujem. Volio bih da je neko slabiji, ‘’Velež’’je previše, ali ne smijem propustiti šansu. U velikoj sam tremi i strahu. Šta ako se osramotim? Dva dana i dvije noći u mojoj dječačkoj duši miješali su se strah i zadovoljstvo, trema i milina. Samo sam o tome mislio i cijelu noć pred utakmicu nisam oka sklopio, a slagao sam Vasi Vreći da sam dobro spavao.
Nisam dobro odigrao, mada me Moša, moj trener iz juniora, pedagoški pohvalio. Vaso je malo vrtio glavom i rekao:
‘’ Bit će bolje’’, što je značilo da nije zadovoljan, ali i da me nije otpisao.
I bilo je bolje. Svaku sljedeću utakmicu sam igrao dobro, sve bolje i bolje i bio presretan. Djeca su me počela dozivati, što je značilo da su me zavoljela, ljudi u čaršiji čestitaju poslije utakmice, a i djevojke me, čini mi se, gledaju s više zanimanja.
Ja sretan, čak se i pravim važan.
U školi dobijam poneku protekciju. Fatima Čohodarević, žena predsjednika ‘’Iskre’’, Ekrema, profesorica francuskog, ašićare mi daje bolju ocjenu nego što zaslužujem, a i ostali profesori se prema meni odnose malo bolje nego ranije.
Ko ti je ko ja!
Nijedan trening nisam propuštao…Bilo je uživanje raditi s Vasom, koji nije volio puno napora, pa ni od nas nije tražio da se premorimo. Malo trčanja, malo šprintova, a puno rada s loptom: driblinzi, pasovi, šutevi, centaršutevi, skokovi… i puno, puno igre. Nije se Roko obazirao na primjedbe tehničkog direktora Ace Kunića Pupe što ne radi više na kondiciji.
‘’ Bolan, Roko, moraš im nabit kondiciju’’, govorio bi, a Vaso bi samo odmahnuo rukom i više za sebe promrmljao:
‘’ Jebeš to. Treba naučiti igrati.’’
‘’ Šta kažeš? ‘’, ne ču ga, izgleda, Aco.
‘’ Ništa. Prekosutra ćemo kondicioni.‘’
A prekosutra opet sve isto.
Aco opet reaguje, sad prilično strogo:
“Roko, rekli smo kondicioni. “
“Šta ti, papane, znaš?“, ljutnuo bi se trener.
“I ovako se stiče kondicija”, i nastavio bi po svome na opće zadovoljstvo igrača. Aci nije preostajalo ništa drugo nego da se pomiri sa situacijom. Vidio je da se Roko naljutio što mu se miješa u posao pa se samo okrenuo i pošao prema svlačionici mrmljajući crven u debeljuškastom licu.
“Ne možeš hajvanu ništa dokazati, a u Livnu smo vodili 2:0 i izgubili utakmicu zbog kondicije.”
Mehmed Dizdar
