Od svog postojanja Stolac je imao svoje šerete ili liske – kako bi ih Mostarci zvali. To su oni koji bi vas nasmijali i kad nisu ništa govorili, ako ste ih dobro poznavali. Nažalost, Stolac postaje postepeno grad bez humora i smijeha. Zato ću pokušati mladim Stočanima i Stočankama kroz nekolike kratke priče, napisati par riječi o njima kako ih ne bi zaboravili, jer oni to ne zaslužuju.
Danas ću napisati par riječi o Efendiji – kondukteru, jer on to zaslužuje, rahmet mu lijepoj duši.
Svi su ga poznavali kao Efendiju, malo je Stočana znalo njegovo pravo ime.
Još kao školarac imao sam dosta susreta s njim jer mi je i komšija bio.
Tako kad bih išao ili vraćao se iz škole, sretao bih ga često kako ide na svoje radno mjesto konduktera pruge, kako smo mi Stočani nazivali autobus. Interesantno je to što je malo ko mogao Efendiji uputiti pozdrav prije nego što bi on to učinio. Već s desetak metara pozdravljao je s osmijehom koji mu je stalno bio na usnama.
Dok sam išao u školu, to bi ovako nekako zvučalo: ”Šta ima, Šukalić? Ima li koja petica?”
”Nema Efendija”, odgovorio bih ja, samo dvije trojke.”
”To je dobro”, rekao bi on, ”bit će nešto od tebe.”
Dugo godina nakon toga, dok sam jedno vrijeme radio kao taksista, sretao sam ga gotovo svaki dan u centru ”pod orahom” gdje je bilo parkiralište za pruge i taksiste. Interesantno je da neki putnici koji nisu imali neke važne termine u Mostaru, a putovali bi prugom, propuštali su neke linije da bi sjeli u prugu u kojoj je Efendija bio kondukter, jer bi sve do Mostara bili “zabavljani” Efendijinim poštapalicama.
Tako jednog dana dok sam ispijao ka(H)vu s kolegama taksistima ”pod orahom”, ulazi Tomo – vozač autobusa i već s vrata poče priču:
”E, pa narode da vam ispričam šta Efendija danas uradi. Vozim ja tako i na Pileti ulazi nam jedan sa šarenom kravatom, šarenom košuljom, pantalje i kaput u različitim bojama, a crni šešir na glavi. Odma’ sam znao da je sigurno jugošvabo (tako su nazivali one koji su radili u Njemačkoj) i čim je sjeo, iako ga niko ništa nije pitao, poče priču kako ga je neki Slovenac u Mariboru udario otpozadi u Mercedesa, pa je morao doći vozom do Čapljine i taksijem do Prenja, a ide u Mostar kako bi uzeo od nekog rođaka auto jer nije navikao da se vozi autobusom.
Na to je rahmetli Efendija rekao: “Znam ja tvoje, i dedo ti se vozao u autu jer nije podnosio vožnju prugom”, na što su svi u autobusu pukli u smijeh. Ali, to nije omelo ovog “jugošvabu” da priča neke svoje doživljaje iz Dojčlanda. Često bi ga Efendija prekidao ga s povicima: “Ima li ko izać?”
Ali, ovaj se nije dao omesti i negdje oko Bune počeo je pričati o demokratiji u Dojčlandu i kako tamo možeš i policajcu da kažeš šta hoćeš, što se kod nas nije moglo zamisliti. Bar je on tako tvrdio. Tu je našem Efendiji “prekipjelo”. Pošto je znao da njegov sin Semir, mladi milicioner, ima dužnost na Tekiji kod Duhanske stanice, na raskrsnici reče ovom jugošvabi:
“E, slušaj ti mene! Ja ću se kladiti s tobom u piće za cijelu ovu prugu da ću stanuti u Mostaru pokraj milicionera i opsovati mu sve po spisku, a da mi neće ništa reći, niti će me zatvoriti. A to sigurno ti ne smiješ u Njemačkoj da uradiš.”
Ovaj pristane na opkladu i onda se Efendija obrati Tomi:
”Tomo, tamo kod Duhanske na raskrsnici stoji svaki dan milicioner, pa ćeš stanuti kraj njega da mu ja sve po spisku opsujem.” Pri tome je namignuo Tomi, a ovaj je znao da Semir stoji na raskrsnici.
Kada su se primakli Semiru, Efendija je otvorio pendžer na pruzi i počeo: “Slušaj ti milicioneru….”
I opsovao mu sve po spisku. Semir gleda u njega začuđeno i kad je htio da nesto izgovori, Efendija ga prekine: ‘’Šuti! Da nisam čuo riječ od tebe. Nemoj da izađem da ti još šamarčnu zavalim pa da me upamtiš za cijeli život.”
A onda se obratio Tomi: ‘’Vozi Tomo na stanicu da popijemo tu demokratsku kafu.’’
Tomo je bio spreman i odmah je krenuo, a u autobusu je nastao smijeh, jer su gotovo svi znali da je Efendija Semirov otac.
Na stanici su se svi počastili sa kafom, pivom, koktom i drugim napicima, a naš “jugošvabo” je ostao bez teksta od Tekije do stanice, a vjerovatno i kasnije.
Imao je naš Efendija tih svojih poštapalica da bi se mogao roman napisati, ali ja ću vam još samo dvije kratke ispričati o rahmetli Efendiji.
Poslije ovog posljednjeg prokletog rata dolazili smo u Kukavac da bismo kuće očistili koliko je moguće, kako bi se pristupilo obnovi. Mi smo u akcijama jedni drugima pomagali da se ono osnovno očisti. Kada se jedan dio obnovio bio je i povratak u Kukavac, to je drugo naselje u Stocu poslije Uzinovića u kome su nam “odobrili” da možemo živjeti.
Neki su to radili i u svojoj režiji pa je tako jedan čovjek iz komšiluka (ne bi ime da navodim), došao kod Efendije s molbom da mu se pomogne oko raščišćavanja kuće.
Efendija mu je odgovorio: “Može komšija, evo ja ću odmah krenuti s tobom, samo da pogledam neke slike.”
‘’Kakve slike?’’, pitao ga je ovaj.
“Pa eto, ja sam slikao sve one koji su meni pomagali na raščišćavanju, pa da vidim jesi li i ti na toj slici, jer sam se zakleo da ću samo njima pomoći.’’ Svakako treba napomenuti da je osoba koja je tražila pomoć dolazila redovno u Stolac i dok smo mi čistili, on se kupao pod Lukom i nije se udostojio nikom pomoći. Dotični se okrenuo i bez riječi…. Znao je da mu tu ne treba pomoć tražiti.
Kao i mnoge kuće u Stocu koje su obnovljene u “pilot projektu” i Efendijina kuća je imala jednu uočljivu manu. Pošto je to stara zidana kuća, a što bi građevinari rekli ‘’nije u vinklu‘’, Efendijin krov je bio kriv jer ti “majstori” koji su radili i nisu bili toliko stručni da bi mogli to dobro odradit. I tako jednog dana u Poplašićima na haremu poslije jedne dženaze našem Stočaninu (ne mogu se sjetit kome), pita jedan Efendiju: ‘’Boga ti, ko ti je onaj krov radio pa ga je skroz iskrivio?”
‘’E, moj brate, to ti je radila “Krivaja” iz Zavidovića pa je krov morao biti kriv.” Svi smo se morali nasmijati iako smo se vraćali s dženaze.
S ovim mojim pisanjem htio bih našim mladim generacijama pokazati kako je naš Stolac bio grad suživota, humora, ljubavi i nikad nam nije bilo dosadno u njemu živjeti iako nismo imali telefone, kompjutere i sve druge pogodnosti koju ima danas naša omladina.
Također bih želio da ostanu neke zapiske o našim finim Stočanima kako bi se i još dugo, dugo o njima pripovijedalo.
Dragi moj komša Efendija, rahmet ti lijepoj duši.
Salko Šuko
