Savjetuje me stari lisac Rešo Pelja zvani Liston neposredno pred moj odlazak u vojsku, koju sam služio u Doboju davne 1980. godine: “Mališa, kad te budu pitali u vojsci šta znaš raditi, reci da znaš sve, pa će ti dati neko pozadinsko mjesto i nećeš ići na tešku obuku na poligon.”
Prvih mojih vojničkih dana, samo nekoliko dana prije Titove smrti, postrojavanje nove vojske na poligonu u kasarni Doboj. Između ostalog, bira se ćato za čitavu kasarnu koja je brojala oko 800 vojnika. Ko dobije to mjesto, dobio je premiju. Ne ideš na naporne obuke, nešto piskaraš, ”faktor” si u kasarni.
”Neka istupi ko zna štampati na pisaću mašinu“, naredi autoritativni kapetan. Priključih se nekolicini vojnika, iako sam samo ponekad, onako iz znatiželje u Komitetu, kad bih tamo išao kod oca mi Ševke, ponešto kuckao na pisaćoj mašini. Sljedeća eliminacija je na kriteriju dosadašnjeg pisanja nekih tekstova, obrazovanje i slično. Naravno, na svaki upit znam li to raditi odgovaram da znam, a računam da ću se, ako budem izabran, nekako snaći. Izbor se suzio na mene i još jednog vojnika. Nema više eliminatornih kriterija, pa nas kapetan obojicu pita odakle smo. Onaj drugi vojnik reče da je iz Sarajeva, a ja nerado, jer sam se bojao da kapetan nije ni čuo za to malo mjesto, rekoh: ”Iz Stoca sam.”
”Jesi li ti baš iz Stoca?”, pita kapetan, aludirajući na to da nisam iz okolice, a ne iz grada.
”Jesam, druže kapetane , baš iz Stoca.”
”Ti si novi ćato”, odluči na licu mjesta kapetan. I tako Rešo i Stolac odrediše ćatu dobojske kasarne davne 1980. godine.
Kasnije , u razgovoru s kapetanom, doznao sam zašto Stolac odredi ćatu.Taj kapetan je imao nekih rođaka u Stocu i često bi ih posjećivao, pa mu je Stolac ostao u lezetu. Volio kapetan pričati o Stocu, pa bih mu ja pričao o svemu iz Stoca. I na onu njegovu s poligona ”jesam li baš iz Stoca”, pričam mu da sam ja rođen ne samo “baš u Stocu“, već ”baš u stolačkoj čaršiji”.
Naime, moja familija je prvi stan u Stocu imala u vakufskoj kući u čaršiji, današnjoj musafirhani. Ja sam tu i rođen. Često bi se u porodičnim pričama šalili kako me je majka Vasvija rodila naprečac, jedući uštipke. Ni Mevla babica, iako je stanovala u blizini, nije uspjela doći, a ja sam već ugledao svjetlo dunjaluka. Stanovali smo u toj kući do moje sedme godine, kad smo preselili u Duhansku stanicu.
Moja pamćenja prvog našeg stana u čaršiji su: prostrana avlija, velika avlijska vrata i dobre komšije Brkići (Simo, Dara, lijepa Angelina-Darina gena, Nada i Mitar). I danas pamtim likove Sime i Dare. Simo, po zanimanju trgovac, znao bi ponekad, malo duže ”osidrati“ u Katangi-lokalu ispod našega stana, često s majkinim mi daidžom Salkom Zilićem i društvom. Kažu da ih niko od familije ne bi smio remetiti u ćeifu. Jedino bi Salko uvažavao moju majku Vasviju koja bi mu tetošila: ”Hajde moj jedini daidža, sutra ćeš na posao u Vinariju.” I Salko bi to uvažio. A kući bi ga dočekala žena mu, moja hala Dika, sa: ”Dobro mi došo moj Ziliću, hajde večeraj pa malo odmori.“
Ne uče se životne mudrosti u školama.
Kad sam imao šest godina preselili smo u Duhansku stanicu ili Doganu, kako bi je zvali stari Stočani, gdje smo stanovali do mog polaska u gimnaziju. Duhanska stanica je uz zgradu općine i današnju Koštanu bolnicu, najvažnija baština Austrougarske u Stocu. Očigledno je da je Austrougarska država prepoznala Stolac kao svoje strateško, vojno i političko uporište.
Za Duhansku stanicu me vežu mnoge uspomene. Veliki park, mnoštvo zelenila, posebno šimšira, palmi i ruža. A vaga je bila poseban doživljaj. Vaga su ustvari dani kada se vrši otkup duhana od proizvođača. U desetak dana vage mnoštvo bi proizvođača donosilo na otkup svoj proizvedeni duhan, obično na zaprežnim kolima uz vuču konja, u Duhansku stanicu.
Za mene je to bio praznik. Gledao bih sa znatiželjom kako se duhan vaga na velikoj zelenoj vagi. I ja sam naučio da je prva klasa duhana bolja od druge i slično. Posmatrao bih satima i proizvođače i radnike na vagi. Za prodavca je to, u većini slučajeva, bio glavni poslovni dan u godini. Vaga je dan kada, kako bi se danas reklo, kapitalizira svoj naporni rad čitave protekle godine. S pažnjom se prati radnik na vagi koju će mu klasu duhanu dodijeliti. I nema prevare, ljutnje i svađe. Samo se može dati veća klasa, jer proizvođač i njegov rad se cijeni i poštuje. Vagu bi tek prekidao zvuk zvona koji bi označavao vrijeme marende.
Bilo je to veliko zvono koje se nalazilo na srednjem od tri magacina u Duhanskoj stanici i koje je davalo tako prodoran zvuk da bi se čuo sve do čaršije i Podgrada. A ulicu ispred Duhanske stanice, kako sam čuo od Hame Elezovića, stari Stočani su zvali ”dužnička“. Kaže Hamo da je naziv ”dužnička” dobila po tome što su njome Podgrađani, ako bi bili nekome nešto dužni, išli u čaršiju, pa od stida nisu mogli ići glavnom ulicom kroz Adu.
Mnogi su mi radnici Duhanske stanice ostali u sjećanju: Sule Hairlić, Ahmet Čerkez, Mujo Poturović, Ahmić Heko, Karlo Hajnoš, Dervo Krgo, Mančo, Momo Grk, Gajdaš Čerkez, Cerović, Vide Vujinović. Posebno sjećanje me veže za jednu markantnu, divnu ženu, Vesnu Dizdar, s kojom se sudbina teško poigrala. Kao da sad vidim Vesnu, mladu, lijepu, uvijek nasmijanu, na prozoru upravne zgrade Duhanske stanice kako mi, ako ne bi imala da mi što pokloni, uputila bar nekoliko lijepih riječi. Nesretna vijest u vremenu iza rata dođe iz daleke Švedske: Poginula Vesna Dizdar. Satrao je autobus. Ni najmaštovitiji režiser ne bi mogao režirati sudbine nas Stočana kakve smo u bliskoj prošlosti doživjeli.
I danas prođem ulicom ispred Duhanske stanice i uzalud tražim onaj prepoznatljivi miris duhana iz magacina. A zvuk zvona, poziv na marendu radnicima ne čuje se već decenijama, jer nema onih zbog kojih bi zvonio. Uostalom, zvono je, vjerovatno u ratu, kao i većina stolačkih vrijednosti ukradeno i zasigurno završilo u starom željezu. U Duhanskoj stanici nema više radnika, niti ima zvona vage, niti duhana.Tek devastirani magacini s polupanim prozorima i razbijenim vratima svjedoče o nekadašnjem životu u Stocu, Duhanskoj stanici i dobrim starim vremenima.
Zoran Turković
