Sve one koji su živjeli u radijusu od stotinjak metara oko Inat ćuprije zvali su Ćuprijani. Kreševac je bio njihova sjeverna granica, a česma na ulasku u Behmenluk – južna. Dom je bio njihovo padalište , rore – mjesto gdje se guzičalo ako si kokuz. Hamomina je skrivala njihove tajne, a pod murvom na igralištu se povazdan igralo lopte. Mlađi su morali slušati starije, a ovi su ih , opet, branili od opakih tipova iz drugih kvartova.
Imali su svoju ekipu na turnirima mahala, svoje kupalište Kreševac, svoje šerete i svoj ,čudesni, način života. Smijeh je bio njihovo zanimanje. Ma kakav smijeh. Kikotanje koje je odzvanjalo do zore.
U Domu se igralo žandara, rauba, remija. Mirsu Grahu, kako smo ga zvali, nije trebalo dozivati na partiju. Činilo se da je potrebno samo šapnuti njegovo ime i on bi se za tili čas pojavio. Stoga ga nazvašmo Uho na pendžeri.
Ko se od živih ne sjeća Osme Duranovića, obućara Mujke zalizanog poput Sicilijanca, Ise, Ćibe, Rode, Juse, Emse, Đone, Mute, Kuluka, Emira, Mite, Taiba, Žike… i mnogih drugih.
Kuluku su jednog vrelog ljeta podmetnuli obarena jaja pod kokoši. Danima se Kuluk raspitivao je li moguće da kokoši na vrućini nose obarena jaja.
Dok bi igrali žandara profesor Sarajlić, zvani Mura, ne bi dunuo sa dobacivanjem. Osmo bi prekinuo partiju i upitao ga: “Je li mali, ono tebe zovu Mura?’’
“Tako je”, odgovori Mura.
“E, ti nisi Mura .Ti si Mora čovječe.”
Ipak, tavla je bila ta čudesna igra koja bi igrače dovodila do ludila. Kad gubiš, moraš trpiti sva dobacivanja. Stoički. Čak i uvrede. Letile su tavle od huje i u Bregavu. Jednu tavlašku igru pamtim za cijeli život. Pred tadašnjom ćevabdžinicom, pred kućom rahm. Asima Turkovića, meč je ljutih tavlaša. Asim Turković Zec i Đulaga Jašarbegović. Oba rahmetli.
Đulagu su smatrali jednim od najboljih igrača tavle. Većinom bi dolazio biciklom na Ćupriju, jer je bio hrom na jednu nogu. Pedantno bi štipavicom skupio nogavicu pantalona da mu ne bi upala u lanac.
Oko stola dvadesetak ljudi. Đulaga razbacao puce na sve strane. Ako mu upali, napravit će kapije i fajront. Činilo se kao da mu je uspjelo. Nasloni se slavodobitno na stolicu pa napravi makaze rukama. Ko biva gotovo. Nabaci široki osmijeh. Zakikota se. Asim se skupio, krv mu navrla na lice, a zadimio cigarinu ko ćiro. Pridiže se Đulaga, pa se preko stola nage prema njemu. Namjesti ruke kao da drži pušku u njima.
“Sad ću te Zeko u vinogradu.” Prepasmo se za Asimovo srce.
Baci Asim nekoliko puta zare pa se oni čudesno posložiše i situacija se tumbe preokrenu. Vrati se nur u Asimovu licu, ali se Đulaga uzmeškolji u stolici. Zapali Asim s olakšanjem pa otpuhnu dim prema Đulagi. Ovaj zamahnu rukama da ga odbije od sebe. Meškolji se Đulaga pa u muci rukama prebacuje nogu preko noge.
“Jesi li stavio suhu preko sirove?”, kroz zube procijedi Asim.
Zatrese se Ćuprija smijehom. I tako povazdan, cijelom godinom cirkuz nije napuštao Ćupriju. Kao da je odlučio tu da ostane. Ali, Ćupriju čine Ćuprijani. Taj čudesan soj ljudi koji je život ispunjavao smijehom. Ogovaranje i tuđoposlovi ih nisu zanimali. Ljudi koji od života uzimaju najljepše i odnose ga sa sobom.
Ova priča je sjećanje na Ćuprijane koji Ćuprijom ne hode više.
Suad Kika Prndelj
