U vremenu neposredno poslije rata dogovaram s Dervom i Hasom Krgom obilazak Basilija. Šipci dobro rodili, treba ubrati pokoji od onoga što je ostalo iza uzinovičarske djece koja, kao što smo i mi nekada, redovno ‘obilaze’ Basilije i Dragovilje u potrazi za najboljim šipcima na svijetu. Dervo i Hasa tačno znaju gdje se nalazi svaki šipak u Basilijama, koji je za soka, koji je glavaš, rumenjaš, ljutunac…
Volim stare priče o Stocu i Stočanima. Ispriča mi tada Dervo jednu koju želim podijeliti s prijateljima. Ratna 1943. godina bila medonosna, a i trešnje dobro rodile. Meda i voća u izobilju, ali manjka mesa, čorbe i stolačkog pirjana. Dervo mali, a ideje velike. Talijanska vojska ‘okupirala’ Stolac. Priča se da su humani. Dervo ne govori nikome ništa, jer se boji da će ga otac Ševko ružiti, a smišlja pakleni plan.
Nalazi Dervo dvije limenke osrednje veličine, do vrha ih puni zrelim hruštama i polazi starim putem od Basilija, preko donjeg sela Komanja Brda, do kule komanjske, gdje se nalazi jedinica talijanske vojske od desetak vojnika. Put nije dalek niti naporan, ta toliko je puta njime prošao čuvajući hajvan. Problem su mu samo izlizane gumene kaloše. Nakon dvadesetak minuta hoda dolazi do kule.
Šta ga tamo čeka? Smije li ikako pristupiti toj vojsci? Da ga ne zatvore? U tim mislima negdje oko podne dolazi do kule i to upravo kad su vojnici Talijani postrojeni u redu čekali ručak. Ugleda malog Dervu talijanski zapovjednik jedinice. Šta li je tada pomislio? Otkud dječak s trešnjama u jedinici? A Dervo, pun straha šta će se dogoditi, vidi kako zapovjednik nešto išareti prvom vojniku iz stroja. Talijanski jezik naravno ne zna, ali raspoznaje kako kaže ‘bambino’, i na tu naredbu vojnik prilazi Dervi, preuzima limenke pune trešanja, pažljivo iz njih istrese trešnje, te zatim nosi prazne limenke do kuhara koji ih do vrha puni vrelim gulašem. Preuze mali Dervo od zapovjednika limenke pune gulaša uz neku njegovu priču, od čega je ponovo razumio samo ‘bambino, bambino’.
Ne znade se Dervo ni zahvaliti, ali to Talijanu zapovjedniku nije ni važno. Dovoljan mu je bio samo bistri i naivni dječački pogled koji fotografski pamti dobrog čovjeka. Zapovjednik ne zna za bosanski izraz ‘hairli djelo’, ali ga je ovim gestom sigurno zaslužio. Požurio Dervo kući s punim limenkama, koje i pored toga što su za njegove godine teške, za njega i nisu neki prevelik teret, jer je teret dragocjen i tek poviše Crvene pećine zastade i onako ‘s noga’ pojede komad mesa, te zatim žurno pohita kući. Ne smetaju mu više ni pocijepane gumene kaloše, ni podnevni hercegovački zvizdan. Trešnje za gulaš, za dobar ručak čitave familije. Kakva sjajna trampa, Dervina trampa života.
Često sam na kuli Komanjskoj i uz podsjećanje na ovu priču tražim bilo šta što podsjeća na prisustvo talijanske jedinice i njihovog humanog zapovjednika te ratne 1943. godine na Komanju Brdu. Možda ću jednog dana naći dugme s vojničkog odijela ili pak izgubljeni talijanski novčić. A Dervo mi kaže da i dan-danas pamti onaj miris vrelog gulaša spravljenog u talijanskom vojničkom kazanu na vatri s drače, smreke i zanoveti s Komanja Brda poviše stolačke čaršije.
Zoran Turković
