Kasna je noć. Pokraj Bregave sjedim u društvu profesora. Otimamo se o dašak svježine što dolazi iz korita rijeke koja je dobrano usporila. Utanjila. Začudo da je još ima. Zagledani u nebo, na roj zvijezda namiguša, pitanjima remetimo tišinu.
“Jesi li pročitao ono? Jesi li čuo onoga”, zapitkuje on.
Zlovoljno odgovaram da nisam raspoložen za takve teme.
Ima i previše, i nikad nije falilo, tih mudrijaša što misle za nas. I ko će znati kud su se zahajcali. Protiv čega koga treba pelcovati.
Profesor se nakon pada sa merdevina već popeo na štake. Oporavak mu ide dobro. Žilavo je to. U mene flaster na oku. Zaletila se nekakva mušica pa pravo za oko. Podivljala živina na ovom zvizdanu. Puna otrova. Otekao za tili čas da se prepoznat ne mogu.
Nakon nekolika dana i meni ide nabolje.
“Vidiš, zar ima boljeg od ovog? Sjedimo u miru, ništa nas ne boli, uživamo u ovoj ljepoti.”
Klimanjem glavom on potvrđuje. Život je lijep baš zbog svoje kratkoće. Glupo ga je rasipati poput pokošenog sijena, ili trošiti na besmislena jalova iskušenja. Previše je u ovoj bari prostakluka, neznanja, neukrotive mržnje, straha i poltronstva da se za dug zeman voda izbistriti može.
Lopovskog mentaliteta koji se opravdava onom “ko ti je kriv što ti nisi?” ili “i ti bi da možeš.”
Zablude, posebno one o vlastitoj veličini,i deluzije stvaraju osjećaj sumanutosti.
Sve to staje u prolaznost vremena. U čemu nema onog “ponovo”.
Eh, lijepa ona vremena kad se očekivao poštar sa pismom koga smo otvarali uzlupanog srca. Kao kad tragaču za zlatom zasvira detektor.
Vremena iz koga izranjaju draga lica po kojima ih pamtimo. Skromne ljude sa vlastitim, posebnim, načinom života. Smislom za stolački geg. O njima se može misliti na stotinu načina. Ali, oni su prošlost za vječnost.
Za razliku od namrgođenih, umišljenih da su bitni, pohlepnih likova kojih nema u pamćenju.
Kao da gledam Makitana sa sjekirom preko ramena kako nagoni dubokim, nerazgovijetnim glasom kroz nos dok ide negdje cijepati drva.
Smaju, inteligentnog šereta koga je u Adi, jedna seljanka pitala: “Prođe li podne? ”
A on joj odgovori da “ovuda nije, možda je prošlo kraj Komiteta”.
Bimbašu je predstavljao kao primjer “seoskog demagoga” na što bi se ovaj, misleći da je pohvaljen, dugo smijao.
“Glupan, ne zna on šta sam mu rekao”, dodat će Smaja odmahujući rukom.
Bakica bi imao običaj onome ko s njim bude tiskati u usta cigar za cigarom. Jedne prilike bio je to Smaja. Svaki put Smaja bi rekao “tenkju verimač”, a Bakica bi razvalio od smijeha.
“Kako je smiješan. Kako smiješno govori”
Tako to uvijek biva.
Kad poput podmornice izrone sjećanja. Stresu sa sebe patinu proteklog vremena i namaknu osmijeh na lice. U vaktu kada je malo prostora da se radost razigra.
Piše: Suad Kika Prndelj
