Kuća Eminovića
prekoputa džamije.
Tajna šerbet pića,
prve bamije.
Prvi bajrami
i prvi kurbani.
Suvi bajami,
na Šerifi đerdani.
U sećanju tamnom
šadrvan žubori.
U potaji sa mnom
Osman Đikić zbori.
Nisam nikada imao avliju. Iz naše kuće izlazilo se na Zubčev sokak, jedino parče Nevesinja popločano mermerom iz turskih vremena. Ali otac me je često vodio kod svog prijatelja Salka Eminovića, koji je imao jednu od najlepših kuća u Nevesinju, sa avlijom ograđenom visokim zidom i malim šadrvanom koji je radio na neku pumpu koju je Salko nabavio. Reč avlija me asocira na Eminoviće, na Salka i Šerifu, a spominjem ih sa pijetetom u mojoj pesmi iz knjige “Ovo sam ja“. (Pero Zubac)





