Jedni će reći da je bilo bolje prije, drugi će kazati da je bolje sada, i vjerovatno bi svi bili u pravu, ovisno ko je u kojem svijetu odrastao.
Ja ću ipak pričati o prijašnjim vremenima, kad se bez obzira što si dijete, moralo raditi i obavljati razne kućanske poslove kako bi pomogao roditeljima. Svi ti poslovi kao što su radovi o sijenu, gdje nije bilo kosilica i traktora, nego se sve „ručno” završavalo, zatim branje duhana, sadnja i okopavanje krompira, kupljenje šušnja, manjanje grma, itd. Sve to nije bilo lagano, ali niko se nije žalio, jer to je bila naša svakodnevnica.
A vrijeme za igre kao što su igranja žmurke, nogometa, klikera i dr. se nalazilo između navedenih poslova.
Sjećam se vremena kad se trebao manjati grm (to su kitice od jasena koje su se stavljale u vreće) tada sva djeca iz zaselka idu zajedno u tu malu „akciju”. Obično se najviše odlazilo u Tilovinu, to je mjesto između rašanjskih i njivarskih kuća, jer tu je bilo najviše grma. Odlazak u Tilovinu značilo je da neko od nas ponese loptu za fudbal. Naravno, roditelji to nisu smjeli vidjeti jer bi odmah bila galama.
Nakon što svi napunimo vreće grmom, odigra se jedna utakmica, a podjele u igri su bile stari protiv mladih. Obično je to bilo na Antilovači ili Mekom Docu.
I dok se večer polagano spušta mi bismo se vraćali kako bi stigli na večeru, jer bi nas već dozivali od kuća zašto nas nema tako dugo.
Iza ručka se igralo klikera, jer to je bilo vrijeme kad su stari odmarali, a mi djeca smo to vrijeme iskorištavali u igri žmurke, klikera ili ulazak u rašanjsku pećinu.
Ulazak u pećinu je uvijek bio pravi doživljaj, ali ujedno i opasnost da se negdje zaglavimo.
Ta „avantura” se pripremala u ljetnom vremenu, kad je unutrašnjost pećine bila suha, a pripremalo se danima unaprijed, jer trebalo je pripremiti svjetiljke, špage, svijeće, čekić, zimsku odjeću, a da to ne primijeti niko od starih, jer u protivnom zabranili bi nam i dobro nas kaznili tako da nam to nebi više palo na pamet.
U pećinu smo ulazili nekoliko puta i uvijek je bilo dobro, kad stignemo do kraja (oko 700 m udaljenosti od ulaza) u zidu svako čekićem ispiše svoje ime – tako da to bude dokaz za one koji budu dolazili nakon nas.
Uglavnom, imali smo sretno i ispunjeno djetinstvo, kao što bi naš svijet rekao – zdravo djetinstvo.
Danas gledam djecu na tim raznim elektornskim uređajima, internet mrežama kao što su Facebook, Twiter, i ostalo. Čini mi se kao da nemaju onog pravog i istinskog djetinstva koje bi svako dijete trebalo imati i proživjeti…
Bojim se da oni svojoj djeci neće imati šta ispričati o svom djetinstvu, osim ko je kome lajkao statuse na Facebooku.
Ipak, treba reći da nisu kriva djeca, nego brz razvitak tehnologije koji nas je zarobio u virtuelnom svijetu, dok se onaj stvarni svijet negdje izgubio.
Piše: Mario Brkić / Portal Rasno
