U onaj vakat narod bio plaho veseo iako se živjelo teško i nije mu trebalo puno da se nasmije od srca, pa i da zapjeva od srca, a ne ko u današnji vakat, sve nešto nazor.
Narod bi prepričavao svakojake dogodovštine pa bi i nadodaj samo da bude što smiješnije, a bome i masnije. Tako se u nas prepričavalo kad su Suljaga i Suljaginica hotjeli leći zajedno, biva naumpalo him, a kuća vazda bila puna i nisu znali kako da se izvuku pa se dogovoriše da ode prvi Suljo leći u sobu i kad kahne da to bude znak da Suljaginica dojde za njim.
Prođe i taj vakat, a nikom se ne spava, nastavili se ukućani pričat i smijat, a Suljaginica nikad dočekati da Suljo kahne. Kad joj je više dokundisalo prodera se iz sveg glasa pred svima:
– Kahnider više, Suljaga!
Tako se i Suljaga probudi na svoju sramotu, a ova se dogodovština poče prepričavati po sijelima i kahvanama i to samo kad djeca pozaspu. More biti se ovo ne bi više nikad ispričalo da sva djeca spavaju kad zatvore oči. Ko će ga znati!?
Iz Hadžibegove četvrte, Zoro, Sarajevo 2018.
