Možda bi u ovom trenutku u kojem imam priliku da kažem (po)koju prikladnu misao o poeziji bosanskohercegovačkog pjesnika Adnana Žetice – možda bi ipak bilo najbolje tekst započeti stihovima njegove pjesme “Pejzaž”, iz posljednje, šeste, zbirke “Sve ono što u džepove nije moglo stati” u kojima se vrlo lijepo sažimaju njegova poetska namjera i suštinski smisao ispisivanja stihova.
Nebesa jarkocrvene boje
Čamba krošnja golog hrasta.
Granje su ruke
Utopljenika na baroknoj slici.
Pogled se smjesti u topli
Dom
Vidik prolazi kroz drveno okno
Prozora
I apokalipsa postaje pejzaž.
U ovoj zbirci Žetica zaista od stvari i pojava oblikuje (pojedinačno) ljudsko iskustvo koje je pjesničkim očima viđeno kao serija različitih pejzaža.
PRAVLJENJE INVENTURE
Precizno osmišljene pjesničke slike su u saglasju sa određenim dijelom čovjekovog života – djetinjstvom, životom, bolesti, starosti i smrti – i kao simboli i kao preslike stvarnosti. Naslovi pjesama (Dženaza, Život, Praznik, Cesta, Jesen, Jesen II, Rujan, Kiša, Proljeće, Dijete, Žensko dijete, Majka, Narod, Zmije, Čarape itd) usmjeravaju naš pogled i pomažu u razumijevanju svih stihova u zbirci.
Za vlastito poetičko polazište Žetica uzima različite egzistencijalne trenutke koji se ostvaruju u formi kratkog stiha, sa jasnim, nehermetičnim poetskim izrazom. “Sve ono što u džepove nije moglo stati” je zbirka kojom autor pametno i lijepo pravi inventuru, sažima iskustvo i sve ono što (ni)je u taj život moglo stati. Tako čitamo pjesme o ratu i miru, o praznicima i kolotečini hercegovačkog mjesta, o radu i odmoru, a sve nam to u svojoj suštini govori jedan opštiji smisao. Čovjek, zarobljen između negdje i nigdje, sa sjećanjima i mislima, stoji nasuprot kamena, drveta i prirode, uopšte uzev, i ogleda se u njima na različite načine.
Simbolički okvir poetskog univerzuma ovdje nije lišen jedinstvenog i jasnog centra i u tome se nalazi izvanredno umijeće Adnana Žetice. Pred svijetom koji je izgubio mnoge izvjesnosti što ga mogu održati on postavlja pjesme koje evociraju usputne sitnice, običaje i, s njima, život.
Pojedini stihovi čitatelja/čitateljku tjeraju da na određene pojave u svojoj okolini ipak zastane i zapita se – kako stvarno izgleda ta običnost s kojom smo se se u tolikoj mjeri srodili. Govoreći o tome, stihovi pjesme “Hollywood” emituju izrazito snažnu ekspresivnost koja baca novo svjetlo na jednu posve svakodnevnu pojavu – klanje životinja zarad našeg vlastitog užitka – proces koji vrijedi kinematografskog pogleda Quentina Tarantina. Preklan je jarac koji je
Hodao za čovjekom kao pas
Jarčetina se krckala na žaru
Koljač je u desnoj držao bocu loze
A lijevom, srcu dražom
Gladio
Odsječenu jarčevu glavu
Posađenu na panj
U homaru je Quentin
Pokušavao
Uključiti kameru.
Ovaj način promišljanja i formulisanja egzistencije i njenih okolnosti karakterističan je za percepciju pjesnika koji, svjestan beskrajnih mogućnosti jezičkog izraza, ipak bira da prevaziđe isključivost simboličkih strategija svijeta koji možda već i pretjerano privileguje metaforu i oksimoron.
Umjesto toga, Adnan Žetica svojoj poeziji pristupa umjereno simbolički i ne dopušta jeziku da postane u potpunosti neprohodan. Uz izrazito snažne pjesničke slike, na kraju stihova dolazi komentar koji je nesumnjivo lišen nagađanja – sve nam jeste i sve će nam biti jasno.
Naprimjer, u pjesmi “Arheologija” u svega nekoliko stihova dobijamo sažet i konkretan uvid u jedan trenutak u životu koji je podređen okolnostima.
U homaru jedno pored drugog
neeksplodirani rep granate i
željezna zamka za životinje
artefakti tradicije
Koji će po povoljnoj cijeni
Biti prodani turistima
Pored Mosta.
Ili u pjesmi “Teravija”:
Muž i žena
Vraćaju se sa namaza
Jedno iza drugog.
Reći “volim te”
Ovdje je nepristojna riječ.
U njima Žetica pažnju posvećuje stvarima i pojavama na koje smo u tolikoj mjeri navikli da ih više i ne opažamo, a kamoli da im tražimo razloge. A trebali bismo. Pjesnik na ovim mjestima u zbirci, umjesto nas i za nas, ističe značaj usmjerenog pogleda ka usputnostima i navikama.
IRONIČAN KOMENTAR
Kako je to Asmir Kujović ispravno istakao, Žeticine lirske slike često ostavljaju ironičan komentar na određenu društvenu situaciju – pjesnik ukazuje ali i prokazuje besmisao svih raskola i negativno obojenih navika. A. Žetica narušava taj konstrukt i pred nas donosi poeziju što se s takvim svijetom obračunava, a koju nije moguće ignorisati. Život koji ne nosimo sa sobom u džepovima, onaj koji zakopavamo “ispod najdražeg drveta djetinjstva” jeste sastavljen od progonstava, letargije i (loših) navika.
Na polju tako otvorenom i nužno višeglasnom kao što je poezija nije lako pronaći glasove koji će svojim lirskim istupom svijetu izložiti napetosti tipične za naše vrijeme, izražavajući ih visokim stepenom jasnoće i smisla. Adnan Žetica izuzetno i reprezentativno ukazuje na vrijeme bolnih sukoba, otužnih navika i iskustava društva koje je “podijeljeno u sedam klasa”, a gdje je “čovjek vredniji/Što je veći broj/Modela Volkswagenovog Golfa/Koji posjeduje”.
Lijepo je, na osnovu knjige “Sve ono što u džepove nije moglo stati”, zaključiti da kvalitetna poezija današnjice nije tek sporadična pojava i kazati kako je Adnan Žetica svojom zbirkom pokazao da zna i ima što reći o svijetu na koji smo svi skupa osuđeni.
