Sretan sam čovjek. Tek sada to osjećam. Ali, od sreće se ne živi. Niko se na ovoj ćupriji, pa ni ja nije okoristio. Treba radom, a ne vikanjem živjeti. Govore da je hamalu težak teret kad ga nosi, a da mu je još teže kad ga ne nosi. Od čega bi živio? Tako i ja sve što sam stekao, ovdje sam i potrošio. Treba dalje graditi. Što mimar više gradi, postaje sve vrijedniji. Meni je suđeno da tumaram svijetom kao i svim drugim mimarima, da idem svijetom, gradim, podižem.
Moram raditi da ne postanem trom i lijen čovjek. Ćuprija koju sagradih samo je narodu od koristi. Samo što ja nemam snage da se pojavim pred ćuprijom, da je vidim. Ali, znam da je čvrsta, znam da je postojana i znam da je lijepa. U to sam siguran. Ona je onakva kakvu sam je zamislio. Uostalom, vidio sam je dok je bila na skeli. Znam da takve ćuprije svijet nema, a možda će biti i ljepših.
Ćuprija je uzgor!
Sad age, kadije i čitav narod dolje teferiče. Neka!
Nemam snage da i ja budem među njima. Čini mi se srce bi mi iskočilo da pogled bacim na ćupriju. Ovdje sam došao u strahu. Ne odoh u Blagaj kako mi je kadija govorio. Morao bih onda da sam otišao u Blagaj, na putu za Stambol – moju domovinu, baciti pogled na ćupriju ili da mi oči vežu. A ja za tako nešto nemam snage. Osjetio bih ja ćupriju srcem. A ono bi iskočilo…
/Refik Hamzić Most1976-posvećeno mimaru Hajrudinu-odlomak/
