Moja mlađa kćerka je birala teži put da bude djevojčica. Od malena je odbacila prvorođenoj joj sestri pretenciozno kupljene Ralph Loren haljinice jednom ili nijednom obučene i cijeli set Disney princeza i birala autiće, pištolje i iznošenu odjeću dvojice rođaka, jer zaboga, mislili smo da je prosto faza. Nisam je u tome podržala jer sam izvanredna majka već prosto njenoj tvrdoglavosti nisam imala adekvatan roditeljski lijek. Tako me je prilično zatekla kada je s pet godina odlučila trenirati fudbal. Suprug i ja nemamo zajedno odgledano poluvrijeme jedne utakmice, uključujući i svjetska i evropska prvenstva, te nisam znala odakle da počnem. No, ona je sama i izabrala klub, FK Sarajevo iako joj je dedo pasionirani “Željovac“ i nije se lako nosio s tom njenom odlukom.
I eto naš prvi turnir. Desetak klubova u kojima igraju samo dječaci i jedan klub u kojem su samo djevojčice. U tom klubu jedna golmanica. U dječačkim klubovima po nekoliko dječaka na golu smjenjuju se. Naša golmanica brani kao lavica, baca se na zemlju, prima udarce lopte u lice u grudi. Kod svakog gola plače od bijesa. Curice igraju vatreno, ostrašćeno…Dan je vreo, na meni je šešir i biserna ogrlica i ne snalazim se baš najbolje u tom ambijentu, a oko mene gomila nabrijanih očeva. Navijaju. Bodre. Ljute se. Raduju. Jedan od njih, tetoviran, mrk urla na sina i njegovu ekipu:
Šta igrate ko curice!
Okrenem se nasmiješim i kažem: Gospodine igraju SA curicama, nije ok da to govorite.
Gleda me kao da sam luda i kaže mi:
Pa nije fudbal za curice, vodi je na balet. Osjećam kako mi vatra obliva obraze (prijateljica doktorica mi je objasnila da se u medicini to zove dementirati i da su tome sklone osobe koje se previše smiješe i izvinjavaju) i odbrusim, sve sa šeširom i biserima:
Gospodine j***** se!
I u trenutku uhvatim razgoračene oči moje kćerke koja je došla po vodu.
Nekoliko godina kasnije fudbal je prošlost, imamo novu strast, hokej. Strašan sport. Gledam je kako na žilavo mršavo tijelo navlači opremu tešku kako ona, kako klizaljkama kao žiletima siječe led i kako podiže palicu ponosno kad ubaci pak u gol i kako dječaci, njeni drugari, s kacigama i štitnicima skaču na nju da joj čestitaju! I divim joj se! Na hrabrosti, samopouzdanju da bude ono što jeste. Vraćamo se kući, vani je divlji minus, na kosi joj se ispod kape uhvatile ledenice. Čekamo kosi lift i s nama je neka postarija gospođa koju od maske i ne prepoznajem. I ne poznajem. Kaže mi: Zar nije mogla izabrati neki drugi sport koji je više za djevojčice. U moje vrijeme djevojčice su...Uhvatim bijesan pogled svoje kćeri i sijevne mi misao kako djeca uče od naših djela, ne od riječi, te osjetim psovku kao misao koja joj nadolazi. Uhvatim je za ruku čvršće, ravno u oči pogledam nepoznatu gospođu i smiješeći se kažem:
Da, ali ovo nije više to vrijeme. Ni vaše ni moje. Ovo je njihovo vrijeme. Njeno vrijeme.
Ne podržavam bahatost ni psovke. Obožavam manire, otmjenost i dobro kućno vaspitanje da se razumijemo, ali isto tako ne podržavam odgoj u kojem će se dijete voditi samo tuđim mišljenjem o sebi, nastojati udovoljiti okolini, u kojem se nema pravo na grešku i na izražavanje emocije koja možda ponekad uključuje i socijalno neprihvatljivo ponašanje. Jer upravo takav odgoj dovodi do manjka samopouzdanja i potpuno iskrivljene slike o sebi. Pola života se izvinjavamo. Jer imamo petice pa smo „štreberi“ i „ulizivači“, jer nemamo petice pa smo dovoljni (čuj dovoljni – čemu dovoljni), pa se izvinjavamo ako smo ambiciozni studenti ili ako nismo odmah smo „luzeri“. Ako nađemo posao odmah obaramo glavu jer drugi nemaju posla, ako ne nađemo onda isto obaramo glavu jer smo nesposobni. Ako smo majke pravdamo se jer su neke druge majke bolje od nas, ili imaju uspješniju karijeru koju „voze“ paralelno s majčinstvom, ako nismo majke onda obaramo glavu jer nas se možda može proglasiti nepotpunim i neostvarenim. Ako smo odane supruge možda smo prekonzervativne, a ako smo kojim slučajem „single“ ili razvedene tek tada smo na udaru javnog mnijenja jer smo lake. Ako zarađujemo dobro pravdamo se da nismo taj novac prevarom stekli ili se prosto pravdamo što možemo priuštiti djeci časove francuskog, engleskog, jahanja, a ako kojim slučajem ne zarađujemo dobro, prevrćemo se u krevetu od stida i srama kako drugi mogu, a ja ne mogu. Živimo konstantno s onim Alisinim napitkom u kojem smanjujemo sliku sebe, a sve oko nas raste. Kao odgovor na to tijelo podigne obrambene štitove bahatosti pa onda počinjemo omlalovažavati i druge. „Bravo“ za nečiji uspjeh je najteža riječ za prevaliti preko usana, radost zbog drugog je zabranjeno osjećanje jer živimo u zabludi da će tuđa sreća, postignuće ili trijumf dodatno uniziti nas. Ili vlastitu sliku o samom sebi.
Sampouzdanje prosto nije dio našeg mentaliteta, nije utkano u vaspitanje, osobito u vaspitanje djevojčica. Učeni smo da budemo poslušni i modelirani prema onom jadnom normativu “Šta će svijet reći“.
A sve se može naučiti osim povjerenja u sebe i vlastitu dovoljnost, u osobnost koja je jasno određena onim što možeš i što ne možeš, ali i onim što možeš napraviti od sebe ako povjeruješ da možeš. A svijet će uvijek nešto reći, rijetko nešto dobro i to je nepromjenjivo osim ako ugasiš to dugme u sebi i prestaneš da se izvinjavaš jer imaš još dva ispita koja vučeš, jer nemaš djece, jer jedeš sladoled i ne vježbaš redovno, jer ne znaš kuhati, jer imaš četiri kredita i ne možeš priuštiti ljetovanje, jer možeš priuštiti ljetovanje koji drugi ne mogu, jer nisi balerina već fudbalerka…
I za sve druge ozbiljnije JER koje možeš popraviti zbog sebe. Ne zbog drugih. To me je naučila moja kćerka. Ja nju i njenu sestru učim da drugima umiju reći BRAVO i da ih to bravo neće učiniti manjim nego većim. Boljim.
Prije nekoliko dana dočekali smo naše sjajne bosanskohercegovačke košarkašice ovacijama i aplauzima. Kojima je možda nekada neko(neki) rekao na različite načine (pa i samim odsustvom finansijske i svake druge podrške s čim se suočava svaki kolektivni ženski sport) Košarka je za dječake!
Piše: Arma Tanović Branković
Zuladigest.ba
