Što je čovjek stariji, to je skloniji sanjarenju o minulom vremenu. Pretpostavimo li da je životno putovanje kružno, lako ćemo zaključiti da su stariji ljudi, kako se krug pomalo zatvara, sve bliže prvoj dionici puta i da se nakon naporna putovanja najradije prisjećaju upravo vremena, u kojem bijahu najmlađi, najčiliji.
Poželim, tako, katkad da ponovno krenem za plugom, da u svježoj brazdi nađem koji orišak, sočan i sladak gomolj, i da iza konjâ sjednem na branu kako bih se osvjedočio na svoje oči kako se brana i ravna crnica zemlja.
Ponekad poželim zaputit se na livadu iza Bilobrka da naberem nešto “pečuraka”, da ih donesem kući, u svaku da stavim zrno krupne soli, a onda ih poredam uz rub žara na ognjištu i da se na svoje oči uvjerim kako se uvrću, stanjuju i smanjuju do jednoga srka, samo jednog zalogaja.
Nerijetko osjetim da mi na vidiku nedostaju kosci, miris pokošene trave na Mandušama, skok u Dujin vir i početno plivanje “psećim” stilom, (za drugi stil tad nisam ni čuo), trčanje uz Ričinu što me noge nose, a nosile su me kao da ih vile nose!
Malo je reći da katkad poželim početkom rujna prolunjati opustjelom Ljubušom i da u kakvu docu, napokon, sretnem vile planinkinje, o kojima nas je na zimskim sijelima ženska čeljad zasipala pričama: da imaju pletenice duge, duge košulje bijele i svaka po jednu ljudsku, jednu magareću nogu te kako se povazdan u kolu vrte, vrište i vješto skrivaju pred ljudskim pogledom, ali da su ih ipak neki vidjeli i da baš tako izgledaju kako opetovano tvrđahu. Ne dočekam li ih, skrit iza lijeske, sam sebi zborim, da barem uberem punu zobnicu “lišnjaka”, da usput pojedem koji sladun, a onda u kasnu jesen brati nam je trnjine trpke i “šipine” meke.
Katkad oživim pogled u nedogled kuća, snenih pod biljcem od snijega što ga vijavica pokupi s polja i donese pred ulazna vrata kuća. Unutar tihe idile katkad se čuo samo zvuk od poskakivanja poklopca na loncu, punu kupusa i mesa što se povazdan “vari” i miris uokolo širi.
Ponekad mi uhu nedostaje topot konjskih kopita, žamor vrapčićâ, kreketanje žaba, žubor potoka, cika i “cirlik” djevojački, momačka ganga i višekratni pjev “pivaca” uoči rađanja zore, a oku hrpice sijena u snijegu za usta runousta, vedra noć, Mjesec što plovi ispod zvijezda, iznad planina, što se ponad kuća vere, što kroz prozore virka i pred vratima osvijetli svakoga nezvana gosta.
Nedostaje mi, nedostaje i nestašica što bje zapretana slatkom bezbrižnošću mladosti rane!
Nedostaje mi puno toga što ne postoji više. No, dok je Duvna i kraja duvanjskoga, bit će noćne vedrine, bezbroj treperavih zvijezda i posvuda razasute srebrne mjesečine!
Piše : Ante Šarac/Tomislavcity
