(ludiranje na aludiranje i obratno)
U Stocu je, od pamćenja, običaj da se u goste ide s “najlonskom kesom”.
Za radosti, za žalosti, za obilazak. Da se u nju stavi neki sok, pakovanje šećera, kafe i kakav keks. Iliti bajadera. Što se, već, nađe pri ruci. Taman on/a napravio/la desetine krugova od dana proizvodnje . Makar obajatio/la do neupotrebljivosti. Jer će ići, nekom, dalje. Za istu prigodu. I danas se pohodi Stolac i u goste dolazi. Na sat mahalušenja, fildžan kafe kome se puše u šićar kako bi otišao na pravu stranu.
Protegnu se noge duž Bregave, skokne do Starog grada, baci koji komad hljeba patkama. I sve to golijeh ruku, ispod neba, poput tepsije, i sunca pripeklog. A gdje napraviti selfije kao u Stocu?
Nigdje. Možeš biti ružan “ko ćuko”, a da ispa’neš ko lutka. Jer nigdje tak’e pozadine nema. Ja l’ vodopad, ja l’ ćuprija, ja l’ zidine, ja l’ crkva, ja l’ džamija, ja l’ Radimlja….
I političari dolaze ovdje. Okruženi tjelohraniteljima na čašicu priče. Koji gutljaj “domaće” i koji zalogaj “iz zanoveti”.
Dignu prašinu i odu. A onda nas ponese izgovoreno, pa čekamo da se ta prašina slegne. I kad se slegne uvidimo da je sve isto, nepromijenjeno. Da smo fukara kakva smo i bili. Da je Stari grad gdje je bio, da isti ljudi prolaze pored nas. Da nam ih je i dalje sretati, da nema ničeg novoga . Što hljeb donosi. Da su privatni kreveti ” Zimmer frei”. Jer hotel “čami čekajući”.
Da Bregava teče kud je tekla i da su patke na broju. Svi dođoše i prođoše. Bez kese najlonske. Mahajučih šaka. Da ga osvajaju riječima, proglašavaju Kurtinim i Murtinim, a on ostaje svima nama za zajedničku tugu i nevolju. Dolazite i odlazite, jer Stolac bijaše uvijek grad i jednog i drugog. Samo kese ne zaboravljajte. Jer, tako se Stocu uvijek pohodilo. I skinte nam se s….sa Staroga grada.
Suad Kika Prndelj
