Kada čujemo da su se pojavili novi sojevi i varijante virusa, to obično prvo izazove paniku građana, a onda se dogodi upravo suprotna pojava – kada se objasni da se ništa bitno ne mijenja u načinu na koji se treba čuvati, građani se opuste, pa neki ne poštuju dovoljno ni već postojeće ne-farmaceutske mjere, poput pravilnog nošenja maske i držanja distance. Naravno, ne treba tu kriviti građane, niti generalizirati, jer ima i onih koji se čvrsto drže propisanih mjera. Ali, nedovoljno razumijevanja i pristupačnost informacijama u kojima je što jednostavnije objašnjena ova pojava i mnoga druga pitanja vezano za virus, čini da imamo samo dvije krajnosti ponašanja u pandemiji – strah ili pretjeranu opuštenost. Obje reakcije jesu odgovor na stres.
Dostupna istraživanja (prema Serafini et al., 2020 ) su pokazala da ljudi koji su bili izloženi riziku od zaraze mogu razviti jake strahove oko vlastitog zdravlja, kao i brige da će zaraziti druge osobe i/ili članove svoje porodice. „Socijalna izolacija radi eventualnog lockdowna ili uvedenih zabrana može snažno utjecati na osjećaj nesigurnosti u vezi vlastite budućnosti što, također, značajno povećava anksioznost. Budući da pandemija traje već prilično dugo te da je kraj neizvjestan, za očekivati je i da strahovi postaju jači, nespecifičniji i često van kontrole. Tada se počinjemo ponašati pretjerano sumnjičavo, primjećujemo sve moguće fizičke senzacije i interpretiramo ih kao moguće simptome Covida-19“, pojašnjava psihologinja Sandra Muratović.
Ovo je hipohondrija koja je posljedica anksioznosti kao psihološkog odgovora na okruženje i situaciju. Zapravo, djelomice je i to nemoć, pa onda ljudi pokušavajući da sami interpretiraju i sebi objasne situaciju imaju osjećaj kontrole.
„Ovakva povišena anksioznost i briga se često iskazuje javno pa dodatno uznemiruje ostale. Pažnja je selektivna, usmjerena samo na znake prisustva infekcije (i kod sebe i kod drugih), javlja se povlačenje u sebe i jaka uznemirenost. Nakon određenog vremena može se javiti i osjećaj beznadežnosti i bespomoćnosti što može voditi u depresivno raspoloženje, no ne nužno depresivni poremećaj“, dodaje Muratović.
Ovo je, pak, samo jedna vrsta odgovora na situacije slične ovim. Neki reaguju nesanicom, dosadom, emotivnom iscrpljenošću, zbunjenošću ili različitim vidovima psihičkog nemira. Treći mogu reagovati ljutinom, agresivnošću, bijesom i pobunom protiv mjera, jer je i to način da dobiju osjećaj neke kontrole situacije. Postoje i radovi koji povezuju maskulinitets rizičnijim ponašanjem u ovakvim situacijama te otporom protiv nošenja maski.
Pored anksioznosti, često primjećujemo i frustraciju. Frustracija je stanje koje se javlja kada akumulirani stres pređe naš nivo tolerancije na frustraciju. Razlozi radi kojih može doći do frustracije su brojni i svakako uključuju i objektivne prepreke ka ostvarenju naših ciljeva. Tipičan primjer je pandemija COVID-19 koja traje već godinu dana.
„Nismo u mogućnosti da živimo kako smo navikli, dosadno nam je, distanca koju moramo poštovati nam uskraćuje potrebe za fizičkim kontaktom sa drugim ljudima, moramo nositi maske dok nam se magle naočare, rijetko viđamo uživo svoje drage osobe, puno brinemo“, primjećuje Muratović i dodaje da se svakodnevni stres se akumulira i kod dosta je ljudi već prerastao u frustraciju u kojoj počinjemo da se ponašamo neprilagođeno.
„Vakcina nema i ono što je jako važno, možda i najvažnije u momentu kada brojevi oboljelih rastu svakim danom je i to što je malo zemalja na svijetu, da ne kažem u regiji, koje nisu ni započele proces vakcinacije. Ta neizvjesnost, bespomoćnost i nepravda koju stanovnici osjećaju u ovom trenutku jako utiče na akumuliranje frustracije i neprilagođenog ponašanja. Kada konačno kupimo vakcine i kada se krene sa vakcinacijom stanovništva, možemo očekivati poboljšanje kod svih nas“, dodaje Muratović.
Tada je moguće da ljudi reaguju agresijom koja se u ovom specifičnom slučaju može manifestovati kao odbijanje poštivanja epidemioloških mjera, nenošenje maske ili nepoštivanje izolacije u slučaju infekcije. Agresivnost se može očitovati i kroz neku vrstu pražnjenja baterija agresivnim komentarima na društvenim mrežama, ili ismijavanjem onih koji poštuju mjere, nazivajući ih asocijalnim, ili „jadnim“. Ovo gotovo da podsjeća na vršnjačko maltretiranje kojem je za cilj poniziti druge samo kako bi sebi dali privid superiornosti i kanal za izliv frustracija.
„Moraju se spomenuti i protektivni faktori u vidu rezilijencije, odnosno, otpornosti na stres i socijalna podrška. U najmanju ruku, kao društvo smo dužni raditi na nestigmatiziranju oboljelih od Covida-19, na boljoj sistemskoj skrbi, kako zdravstvenoj (i medicinskoj i psihološkoj) tako i ekonomskoj, te naravno i na što bržoj nabavci vakcina koje bi značajno oslobodile ljude osjećaja bespomoćnosti i straha od neizvjesnosti“, zaključuje Muratović.
Ovaj tekst je prvo objavljen na Glas Amerike u martu 2021.
