Kad spomenem svoju mater mislim da se trebam ustati jer mi je grijeh sjediti dok pričam o ovoj velikoj i hrabroj ženi. Materi koja je u malenoj, siromašnoj kućici rodila i othranila svoje devetero djece.
U kućici koja se nalazila na visokom brežuljku i koja je od prvih komšija bila udaljena više od tri kilometra. Do te kućice nije bilo niti ceste, a moja mater je svakodnevno pješačila po uskoj, utabanoj stazi da bi svojoj djeci donijela komadić hljeba da bi ona ostala gladna.
Bez struje, vode, plina, a svaku kapljicu vode morala je nositi sa bunara koji od kuće bio udaljen oko stotinjak metara.
Svakodnevno je radila teške poslove jer trebalo je nahraniti mnoga gladna usta. Žuljevi na njenim rukama bili su tvrdi poput kamena, ali ipak, kada bi me pomilovala te ruke su bile tako nježne i mile…
Šibale su je životne nedaće, siromaštvo, neimaština, ali ona uvijek vesela i s krunicom u ruci savladavala sve te životne prepreke i s molitvom na usnama hrabro koračala naprijed. Danas kada je pogledam, na njenom licu vidim koliko je patnje, muke, odricanja kroz život morala proći ta draga i vrijedna žena.
Njene iscrpljene ruke svjedoče o teškom bremenu života koji je na njima nosila.
Na njenim pogurenim leđima nalaze se životi njene djece, hiljade i hiljade neprospavanih noći, a u tom iscrpljenom tijelu satkan je jedan jako težak život.
To je moja mater. Moja junakinja. Moja kraljica. Živjela mi draga majko još dugo. Sretna sam dok me ima ko s osmijehom dočekati i sa suzom u oku ispratiti…
