ČESMA U BEHMENLUKU
U ibrike se pretače rumena zora nad
Behmenlukom i pretvara u cvijet koji napaja
naše duše mudrošću i mirisima južnih vjetrova.
Godine su prohujale preko naših uspomena. Sada
se prisjećamo dragih kutaka našeg djetinjstva.
Česma u Behmenluku bila je naše odredište.
Pili smo iz nje hladnu vodu, ali najslađa je bila
iz Almasina ibrika. Ibrik, ta bakrena posuda,
podsjećala me na krhku pticu koja leti svijetom i
napaja žedne i umorne putnike namjernike. Nena
Almasa iskazivala je svoju blagost prema djeci i
utažavala našu žeđ. Kao da sada gledam njenu
sjenku pored česme kako hvata tanke mlazove
vode u svoj bakreni ibrik. Bruje mlazovi vode
poput harfe i otječu u bezglasje, a nena Almasa
nam upućuje blage molitve.
Jutros sam prošao kroz Behmenluk i primijetio
staru kapiju na kojoj je ostao samo jedan zveker,
zveker nene Almase. ŽEĐ SE SKAMENILA NA
MOJIM USNAMA.
Srušili su naše snove
Sad praznina gradom luta
Ostala je samo česma
U ulici Behmenluka.
Muhamed Elezović, pjesma iz zbirke Vučija avlija
