Dvadeset godina nakon Ničije zemlje i dvadeset pet godina poslije rata kao da se nismo nikud ni pomjerili.
Nedovršeni rat i neuvjerljivi mir od svih nas napravili su ljude na mini kojima je jedino preostalo da, tako ostavljeni, bespomoćno čekaju dolazak noći i tame iza koje nema jutra
“Kad sam se ono prošle godine liječio od PTSP-a”, priča bivši vojnik Samir, koji je ostao bez noge od mine usred bitke negdje prema Treskavici, “pita mene onaj psiholog, psihijatar, šta li je – o čemu razmišljam kad mi noću san neće na oči.
Pred očima mi je uvijek ista slika, kažem mu ja, onaj Cera iz Ničije zemlje što ostade da leži na mini dok mu sunce zalazi iza leđa i dok čeka noć znajući da mu niko neće pomoći. Pa kako to, čudi se doktor, proveo si bogzna koliko vremena gore u blatu i krvi, preživio toliku pucnjavu i strahote, ostao bez noge, a ne možeš da spavaš zbog nekakve scene iz filma? E, moj doktore, stižu mene i moje strahote, kako neće, svašta sam se nagledao… Ali ta scena ležanja na mini noćima mi ne izlazi iz glave, kao da se baš meni dogodila.”
Zastade malo taj dobro načeti veteran, tek da povuče dim cigarete, pa nastavi, gledajući negdje iza mojih leđa, u prazno, u ništa.
“Znam od riječi do riječi tu scenu, mogao bih ti je sad odglumiti za oskara: Cera, ne mrdaj, ispod tebe je mina, ako se pomjeriš odosmo svi u p**** materinu. Stavili su je ispod tebe jer su mislili da si mrtav, kad dođu naši da te dignu da eksplodira…
E jarane moj, u toj sceni sabrani su svi naši životi, i u ratu i poslije rata. I danas mi ležimo na toj mini i znamo da niko neće doći, samo nismo svjesni toga.”
Priznajem da mi je to njegovo ispovijedanje od prije nekoliko godina izgledalo kao magnovenje čovjeka koji se stalno susreće sa slikama iz rata i nikako ne uspijeva da izađe iz tog strašnog kruga.
Dozrijevala je, doduše, godinama u meni ta metafora i veza sa okolnostima u kojima živimo, ali mi je baš ovih dana kristalno jasno osvijetli sjajna sarajevska novinarka Koraljka Kurcenberger, jedna od najfascinantnijih osoba iz medijskog miljea s kojima sam imao sreću i čast sarađivati…
“Stvarnost je premašila film. Iz rova u komentare, iz rata u nemirni mir. Dvadeset godina poslije Ničije zemlje nalazimo se između, prema, na putu… Oživljavamo i sliku čovjeka koji leži na mini. U toj političkoj metafori i dalje živimo, prolaze nam životi u nekim drugim i drugačijim rovovima, između vanjskih i unutarnjih interesa, na ničijoj zemlji”, konstatuje ta vrsna autorka zajedno sa svojim sagovornicima, cijenjenim znalcima u oblasti kinematografije Juricom Pavičićem, Erolom Zupčevićem i Dinom Mustafićem.
Proročanska simbolika postdejtonske BiH
Kad bi čovjek htio biti zajedljiv i sarkastičan, (a mora biti jer živimo u okolnostima koje nas, htjeli-ne htjeli, čine takvima) morao bi priznati da je čovjek na mini u filmu Danisa Tanovića bila jedna proročanska simbolika postdejtonske Bosne i Hercegovine.
Malo ko je, doduše, mogao i pomisliti da će u toj košmarnoj metafori odrasti čitave generacije – oni koji su rođeni godinu ili dvije poslije Tanovićevog oskara danas su punoljetni ljudi.
Akteri su i danas, manje-više prepoznatljivi. Umjesto UNPROFOR-a, tu je međunarodna zajednica utjelovljena u OHR-u, Vijeću za implementaciju mira, kvinti i ko zna čemu još, izgubljena u nedefinisanom cilju i labirintu besmislenih procedura, koje ionako ne vode nikuda.
Tu su i domaći igrači, duboko ukopani u svojim rovovima, koji nemaju nikakvu želju da slušaju i razumiju glasove te iste međunarodne zajednice i koji imaju isti model ponašanja – samo viči yes!
Nikome od njih ni na um ne pada da deaktivira minu jer bi mogla eksplodirati, pa zato niko ništa ne dotiče. Svima odgovara da nesretnik i dalje leži na mini, jer sve dok on leži, neće doći do eksplozije, koja će sve raznijeti. Tek s vremena na vrijeme, isuviše rijetko, oni direktno pogođeni, obični ljudi, iskoče iz rova u gaćama, metaforički goli i bosi, mašući okolo ne bi li kako skrenuli pažnju da su tu, da postoje, i živeći u iluziji kako će neko doći, deaktivirati eksplozivnu napravu na kojoj sjede, spasiti ih i izvesti ih iz rova na sigurno.
”Ko je počeo rat?”
Dvadeset godina nakon Ničije zemlje i dvadeset pet godina poslije rata kao da se nismo nikud ni pomjerili.
Nedovršeni rat i neuvjerljivi mir od svih nas napravili su ljude na mini kojima je jedino preostalo da, tako ostavljeni, bespomoćno čekaju dolazak noći i tame iza koje nema jutra. I dalje smo sitni i bespomoćni pijuni u rukama raznih centara moći, kako domaćih, tako i onih stranih, koji preko naših rovova vode svoje bitke. I dalje smo samo sitan kusur u računicama i jednih i drugih.
I danas, u tom učmalom rovovskom ambijentu, sa svih strana odjekuje pitanje ko je počeo rat, samo što smo izgubili osjećaj za vrijeme, pa više i ne osjećamo da sjedimo na mini koja bi mogla eksplodirati.
Umjesto da pogledamo oko sebe i shvatimo da smo ostavljeni na goloj ledini nad nezaraslim rovovima, mi se radije iščuđavamo “sranju u Ruandi” poredani iza onih koji nas predvode u tumaranju po postdejtonskoj tranzicijskoj magluštini i toliko otupjeli za sopstvenu stvarnost da više nismo sposobni postaviti sami sebi ni ono čuveno pitanje sa samog početka Ničije zemlje – e j*** me ako ovaj zna đe nas vodi!
