Poštovani brate i sestro, ova kratka biografija namijenjena je prije svega
mlađima, ali itekako može biti dobar podsjetnik svim uzrastima na život
Posljednjeg Allahovog Poslanika Muhammeda alejhis-selama.
Temeljena je na radu uvaženog muftije Ševke ef. Omerbašića kao dio
sadržaja njegove “Islamske čitanke”.
Pričalo se dugo u Meki o čudesnoj noći u kojoj je Muhammed alejhis-selam rođen. Prolazili su dani, a Muhammed a. s. je rastao okružen toplinom majčine ljubavi. Kad je malo porastao, majka mu objasni da je njegov otac Abdullah umro malo prije njegova rođenja. Dječak je polahko shvatao zašto se o njemu, uz majku, brine i jedan muškarac – djed Abdul Mutalib. On mu je i nadjenuo ime Muhammed. A to ime u arapskom jeziku ima lijepo značenje: hvaljen.
Nedugo poslije Muhammedova rođenja u Meki su zbog velikih vrućina zavladale opasne bolesti. Da bi zaštitili dječaka, majka i djed odlučili su Muhammeda poslati na selo gdje je mogao udisati čist zrak, jesti zdravu hranu i rasti u igri s ostalom djecom. U tom je periodu o Muhammedu je vodila brigu jedna dobra
žena Halima. Kasnije, Muhammed, alejhis-selamu, nikad neće zaboraviti nježnost i toplinu kojom ga je Halima obasipala poput majke.
Jednog dana Amina zamoli djeda da joj dopusti posjetiti svoju rodbinu u gradu Jesribu.
Zamolila je da povede sa sobom i svoga sina Muhammeda, alejhis-selama, kojem je tada bilo godina dana. Željela je da tom prilikom posjete i mezar dječakova oca Abdullaha. Dobri djed dugo ju je odgovarao jer nije mogao podnijeti pomisao da će dugo vremena biti bez blizine svoga unuka.
Ali, majčina je želja bila jača. Šta je mogao blagi djed Mutalib nego da im poželi sretan put i što brži povratak. Sam im je pripremao hranu i odjeću za putovanje, a našao je jednu ženu da ih prati i da im pomaže na tom putu.
U to vrijeme nije bilo brzih vozova ni automobila. Putovalo se dugo i naporno na lijenim, ali izdržljivim devama.
Djed je dugo gledao za karavanom čiji su se obrisi gubili u daljini, karavanom koja ga je rastavljala od njegovog voljenog unuka.
Dani su prolazili. Vrijeme je odmicalo. Nakon mjesec dana boravka kod rođaka, Amina se sa sinom počela spremati za povratak u Meku. Znali su da djed sa nestrpljenjem očekuje njihov dolazak. U povratku, majka predloži dječaku da mu pokaže očev mezar koji se nalazio u jednom selu na putu prema Meki. Na mezaru sinu je majka pripovijedala o ocu Abdullahu, o tome kako je bio vrlo lijep, kako je imao blagu narav i kako je bio pun pažnje prema njoj.
Pričala mu je kako je djetinjstvo njegova oca bilo teško. Muhammed, alejhis- selam, je pažljivo slušao.
Želio je biti još neko vrijeme na tom mjestu i slušati majčinu priču o svom ocu.
Zamolio je zato majku da prenoće u tom selu. Amina se osmjehnula i pristala. Ali, kakve li nesreće! Tu noć majci iznenada pozli, dobije jaku groznicu od koje je drhtala sve do zore.
U prvo svitanje njena duša izdahnu i preseli se na drugi svijet. Muhammed, alejhis- selam, je sada ostao sam, i bez oca i bez majke. Od tuge za majkom, Muhammed, alejhis- selam, nije mogao zaustaviti suze. Pred njegovim očima bili su neki nepoznati ljudi. Neka nejasna jama i tabut koji se spuštao u nju. Vijest o Amininoj smrti brzo je stigla do Mutaliba. Djed je izašao
iz grada obliven suzama da zagrli svoje malo siroče.
Od tada pa do kraja svoga života Mutalib više nije nigdje puštao od sebe svoga unuka.
Jednog je dana Abdul Mutalib predsjedavao sastankom poglavara Meke. Dok je djed pričao, unuk mu je mrsio i čupao bradu. Abdul Mutalibov sin, a dječakov amidža, Ebu Džehl, blago udari dijete kako bi ga umirio. Djed se zbog toga toliko naljutio da je snažno ošamario vlastitog sina i zaprijetio mu: “Da se više nikada nisi usudio udariti Muhammeda!”
U Meki su svi znali o djedovoj ljubavi prema unuku….
