Sigurno se svi sjećate prvog posta, ja ga nisam zaboravio do dana današnjeg, a evo i zašto.
Nije mi bio vakat za postit, ali ja hotio i nije druge. Veli u mene mati:
“Haj ti, sine Uzeire, zaposti do podne pa se omrsi, a ja ću ti našit.”
“Jok ja. Hoću da postim ko i svi i nije druge.”
Bila zima, sjećam se ko danas. Snijeg, haman do pendžera. Kad god bi moji ustani na sehur, ustanem i ja, a oni me vrate.
„Još si ti mali, imat ćeš kad postit. “
Kad sam him dodijo, puste me da zapostim. Niko sretniji od mene. Kreno ja da se liguram sa djecom, a mati me obukla sve uduplo na meni. Dvoje čarape, je’ne tanke i na njih vunene, dva džempera, bilesi dva šala i dvije kape mi natukla.
Spustim se dva-tri puta niz sokak, brdu-strmu… Vidim, nije mi dobro. Počmem se znojit, jedva sam do kuće doteturo. Sa streha vise ledenice. Bilo je u nekima i po metar.
Otrgnem onu ledenicu, sjednem na prag i udri, sisaj i glođi da me prođe ona stuga. Izađe moja mati i kad me ugleda veli: “Uzeire, sine, pa ti postiš?”
“Postim, mati, postim. Mogu ja.”
“Moreš ko cuko brez kosti” – veli ona.
“Ne smije se, sine Uzeire, pit voda kad se posti.”
“I ne pijem vodu, nisam mahnit.”
“Znadeš li ti, sine Uzeire, da je ta ledenica od vode?”
“Ne znam, reko’, odakle ću znat.”
“Nejma veze, sad će tebi mati našit.”
Ufati me naka muka, pomislih, sad ću ravno u džehenem. I niko me nije mogo ubijedit da nisam zgriješio i da me Allah neće kaznit. More bit sam kasnije i većih grijeha počinio i zaboravio, al’ ovaj nisam do dana današnjeg.
Uzeir Hadžibeg
današnjeg.





