Kad se kaže Stolac, čovjeku najprije na pamet padne kamen. Kule, mostovi, stećci, džamije, stare kuće i čempresi koji su toliko dugo na istom mjestu da bi, kad bi znali govoriti, vjerovatno imali više priča nego cijela jedna biblioteka. Ali onaj ko prvi put dođe u Stolac, prije svega čuje vodu. Bregavu. A voda je ovdje, kao i ljudi, oduvijek imala svoj posao.

U ovom hercegovačkom kršu Bregava je bila i rijeka i put, i hladovina i izvor života, ali je znala biti i vrijedna radnica. Okretala je mlinska kola i stoljećima hranila ovaj kraj. Ko je prvi napravio mlinicu na njenoj obali, danas više niko ne zna. Možda je bio neki davni čovjek koji je gledao kako voda teče i zaključio da bi bilo šteta da toliko vode samo prolazi, a da ništa ne radi. U svakom slučaju, Evlija Čelebija ih je zatekao i zapisao još 1664. godine, spominjući deset mlinica u Dolu.

A stolačkih mlinica bilo je mnogo više nego što danas možemo zamisliti.
Od Dola pa prema Vidovu polju, Bregava je nekada pokretala čitav niz mlinskih kola, a Stolac je, naročito u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, bio svojevrsna prijestolnica žita za široki komad Hercegovine. Iz pravca Ljubinja i Bileće dolazili su ljudi sa konjima natovarenim vrećama žita. Putovalo se daleko, jer se brašno nije moglo kupiti na svakom ćošku kao danas, niti je čovjek imao automobil da za pola sata ode po ono što mu treba.
Ali možda je baš zato sve bilo zanimljivije.
U mlinicu se dolazilo zbog žita, a ostajalo zbog ljudi.
Tu se čekalo da voda uradi svoje, a dok voda melje, čovjek ima vremena da popriča. Tako su mlinice postajale male hercegovačke akademije života u kojima nije bilo profesora, diploma ni prijemnih ispita, ali se zato mnogo toga znalo. Ko se oženio, ko je umro, ko je dobio sina, kome je oboljela krava, ko prodaje sir, ko je kome kum, a ko kome nije ni rod ni pomoz’ Bog, ali mu ipak nešto duguje.
Mlinar je znao svoje ljude, a ljudi su znali svog mlinara. Mušterije nisu bile samo mušterije; bili su to prijatelji, kumovi i ljudi kojima se vjerovalo. U tim malim kamenim mlinicama, uz ognjišta i peći, uz konje i vreće žita, odvijao se jedan život koji je danas teško objasniti čovjeku naviklom da sve može dobiti pritiskom na dugme.
Jedna priča iz tog vremena možda govori više od svih zapisa.
Razbolio se pomeljar iz Vođena kod Ljubinja, a u kući nestalo brašna. Pošto nije mogao krenuti u Stolac, poslao je svoju malu kćerku Radojku i rekao joj da ide za konjem. Djevojčica je plakala, ali otac je znao šta govori. Konj će je odvesti do mlinice Mehe Elezovića.
I odveo ju je.
Meho je konja odmah prepoznao, skinuo mu tovar, nahranio ga, a djevojčicu poslao u kuću da se odmori. Samljeo je žito, ponovo natovario konja i pustio ih da krenu nazad.
Nije djevojčici trebala karta.
Nije joj trebao telefon.
Nije joj trebao Google.
Trebala je samo da ide za konjem.
A konj je znao put kući.
Danas nam se takva priča čini nevjerovatnom. Nekada nikome nije bila čudna. U tome možda i jeste najveća razlika između tog i ovog vremena.
Od Inat-ćuprije do Provalija bilo je osam mlinica, a svaka je imala svoje ime, svog mlinara i svoje mušterije. Kod Doma kulture radila su braća Adem i Meho Haračić, na Pogleđu Meho Elezović i njegov sin Ibrahim Šaban, a uz njih su bile mlinice Ibre Gerina i Mehe Tucakovića, Salke Lete, Osme Turkovića – Kolumba, Buzaljka, Džafera Sidrana i drugih stolačkih mlinara.
Bilo ih je i u Begovini, u Podgrađi, pa sve prema Vidovu polju, gdje još stoji Ošanićka mlinica Ćamila Dizdara, danas više kao starac koji je preživio vlastito vrijeme nego kao mjesto u kojem se nekada čulo mlinsko kolo.
A oko mlinica su, naravno, morale biti i kafane. Jer gdje ima ljudi, ima i kahve, a gdje ima Hercegovaca, kahva nikada nije samo kahva. U blizini mlinica radile su kafane i trgovine, pa se Stolac tih dana nije samo čuo od vode nego i od ljudi.
Danas je drugačije.
Mlinice su uglavnom nestale, mlinska kola utihnula, konje zamijenili automobili, a vijesti koje su nekada putovale od čovjeka do čovjeka danas stižu brže nego što ih čovjek stigne razumjeti. Imamo više svega, osim možda onoga zbog čega su se ljudi nekada zadržavali jedni uz druge.
Bregava, srećom, još nije naučila našu brzinu.
Ona i dalje ide svojim putem.
Prolazi pored mjesta gdje su nekada stajale mlinice, kao da provjerava jesmo li ih sasvim zaboravili. A možda voda i ne zaboravlja. Možda samo čeka da joj neko ponovo ispriča priču o mlinaru, konju, djevojčici i vreći žita.
Zato stolačke mlinice nisu samo priča o starim građevinama. One su priča o vremenu kada je voda pokretala mlin, mlinar poznavao čovjeka, čovjek poznavao konja, a konj znao put kući.
I možda je najljepše što nam je od svega toga ostala upravo Bregava.
Jer dok ona teče, nije sve otišlo.
Negdje pod njenim žuborom još uvijek se čuje jedno staro mlinsko kolo.
A ako čovjek dovoljno dugo sluša, možda shvati da ono nije mljelo samo žito.
Mljelo je vrijeme.
I iz njega pravilo uspomene.
I.E./Glasstoca.ba















