Što mi je ovo trebalo??? To je bilo glavno pitanje koje se izrodilo iz treme koja je nastupila par dana prije polumaratona. Neka neizvjesnost se uvukla u mene. Sa neudatim prijateljicama sam se zezala da je gotovo isto tako kad se udaješ, sve je zakazano, spreman si, nemaš razloga da odustaneš, ali bojiš se.
Na dan utrke budim se na vrijeme, doručkujem, spremam se i odlazim na Španski trg odakle kreće naš bus prema startu. I dalje sam napeta. Hoću li izdržati, hoće li sve biti uredu? Dolazimo na start, trebali bi krenuti, a meni nekako teško prekoračiti onu startnu traku i početi trčati.
Uz uzvike koje čujem sa strane: „Haj’mo!“ prelazim startnu liniju. Ja koja uskoro punim 39 godina, ja koja cijeli život imam povećan indeks tjelesne mase, ja koja do svoje 34 godine ništa nisam vježbala ni trenirala, ja koja sam počela trčati prije 10-ak mjeseci, koja već imam punu fasciklu medicinskih nalaza i doživotnu šifru bolesti uz svoje ime G.35 započinjem put dug 21 km.
Iako je to bilo prije 2 godine i sada bole riječi doktorice: „Vi imate multiplu sklerozu, autoimunu bolest središnjeg živčanog sistema, imate lezije na mozgu i vratnoj kralježnici… i ne čujem više ništa osim što vidim u magli da priča jer mi se srce i grlo stežu dok u suznim očima naviru slike najgorih scenarija bolesti.
Svjesna svojih ograničenja odlučila sam trčati za sve ljude koji su mi tada pomogli, koji su me bodrili i hrabrili da će biti sve uredu, da moram biti jaka. Za sve ljude koje mi je Bog poslao na moj životni put. Ako im se ikako mogu zahvaliti, onda je to na ovaj način, ljudi evo me dobro sam, trčim polumaraton, jaka sam, ono što ste mi pričali, što ste me bodrili, ja sam ozbiljno shvatila!
Već u pripremama za polumaraton rekla sam svojim prijateljicama da se neću opterećivati i da ću trčati lagano svojim tempom. Tako da, čim smo krenuli nekako su se već gotovo svi udaljili od mene. Ostala je još tu pored mene Matea koja je isto odlučila ići lagano. Trener Vlado je krenuo sa sporom ekipom koja je ispred nas, ali kako je vidio da ja i Matea zaostajemo i za sporima, pridružio nam se.
Meni je to bilo malo neugodno jer nisam htjela da svojom sporošću budem nekome opterećenje, ali on je insistirao da trči s nama. Nakon otrčanih par stotina metara primijetili smo kako su vozila policije i hitne pomoći iza nas. Ajme, mi smo zadnji na stazi i pratit će nas sve do cilja. Znam da smo zbog korone imali odvojene startove, ali zar smo mi baš morali zadnji startati?!
Već se osjećam pehistom. Nakon otprilike 1 km sustiže nas grupa trkača, koji su izgleda kasnili i startali iza nas. Hitne i policije smo se izgleda riješili. Hvala Bogu pa postoje ljudi koji kasne. Tješim se kako sam možda i ja nekada svojim kašnjenjem obradovala nekoga.
Oko četvrtog kilometra osjetim da su mi se zglobovi zagrijali i da sam spremna za trku. Trener Vlado je i dalje sa mnom, a budući da je Matea počela malo zaostajati, Vlado se odlučio pridružiti njoj. A ja nastavljam sama, ali sigurna jer znam da mi on i Matea čuvaju leđa.
Dok trčim sama sjetim se svoga muža koji me hrabrio da je ovo moj prvi polumarton i da uživam. I osvrnem se oko sebe i uživam u Neretvi, beharu, čistom zraku i svemu što nam je Bog podario, a što prije nisam ni primjećivala. U tim pozitivnim mislima ulazim u grad, ali prelazak preko novoga mosta i bura koja me vraća nazad malo mi kvari raspoloženje.
Počinjem osjećati pad energije i kreće val demotivirajućih glasova u mojoj glavi. Čujem jednu doktoricu:
„Nemojte se izlagati prevelikom naporu da imate osjećaj kako će vam noge otkazati.“
„Pazite, nemojte se pregrijavati!“, čujem drugu doktoricu.
„Što vam je to palo na pamet? Moglo bi vam se nakon tolikog napora nešto dogoditi.“
Čujem još pored svega majku: “Mirela sine, ja ne bih da ti to toliko trčiš.“
Dok se borim s tim mislima, tražim po džepovima nešto čime ću podići snagu i tako zabrinuta ulazim u Sanus Motus okrijepnu stanicu na vrhu Avenije, uz pljesak, navijanje, bodrenje volontera izlazim potpuno zdrave glave. Zar čovjeku puno treba?
Kod Aldija me čeka muž, ovo je prvi put da mu nisam zakasnila. Naišla sam kad sam mu rekla. U prolazu ga pozdravljam, a on meni kaže zašto ti jedina trčiš trotoarom, a svi ostali cestom? Valjda sam ja toliko u svojim mislima bila da sam zaboravila da su ceste zatvorene za promet. Ohrabrena njegovim komentarom, krenem jednu dionicu puta cestom, ali čujem čiku iz kolone iz susjedne trake kako psuje da čeka 3 sata u koloni, kontam lažeš, sat i pol, i nastavim dalje.
Nekako sam brzo prošla grad, bar sam ja imala taj osjećaj. Na Rondou kratko stanem da se fotografiram sa transparentom kojeg sam pripremila za prijateljicu koja se ozlijedila netom pred utrku. Sa sobom sam imala 2 takva transparenta jedan za Anitu, a drugi za Mateu, htjela sam ih malo razveseliti.
Na petnaestom kilometru me opet čeka muž, treba mi snaga za ostatak rute, ipak nikada nisam toliko trčala. Tu me sustižu Vlado i Matea. Vlado mašući pita je li sve uredu, potvrđujem da sam ok. Znam da je preda mnom još samo 6 km, zamislit ću da sam tek počela.
Ali, trčeći tijelo slabi, prešla sam davno svoju granicu.
Opet navala misli.
„Što vam je to palo na pamet?“
„Može vam se nešto dogoditi!“
„Ne izlažite se prevelikom naporu”.
I kako da se suprotstavim tim mislima kad osjećam da su mi noge stvarno teške, gore od napora i da gubim snagu? Sama sam, molim se Bogu za snagu i počinjem razmišljati o cilju i onima koji me čekaju tamo. Izdrži još malo, želiš proći kroz taj cilj i on je blizu.
Dio staze kroz Stari grad mi se toliko odužio da sam par puta skretala u krive ulice pa su vrijedni volonteri vikali da se vratim, tako da sam jedva došla do skretanje za pješački most. Na 20 km srećem Mateu i Nevenu koje su prepoznale da mi je potrebna podrška pa Nevena sjeda na biciklo i prati me sve do cilja.
Koliko je meni samo to njezino društvo značilo, to je bio pravi vjetar u leđa na čijim sam krilima uletjela u cilj raširenih ruku, sretna jer, uspjela sam!
Dočekao me muž (i on se dobro nahodao taj dan), porodica, sestrić Filip se potrudio i napravio transparent podrške, prijateljice su došle iz Stoca da me podrže, tu su moje frendice trkačice, treneri i ostali iz škole trčanja Sanus Motus Mostar.
Svi mi koji smo krenuli taj dan smo i uspjeli. Svako sa svojom borbom u glavi, svojom životnom pričom i svojim ciljem.
Ja sam iz ove borbe izašla s medaljom NADA oko vrata i ponosna sam vlasnica nade da se crni scenarij uz vlastitu volju i Božiju pomoć može u lijepu priču izrežirati. Kad si u vedrom okruženju kao što je Sanus Motus škola trčanja, kad osjetiš podršku trenera i ostalih trkača, zaboraviš da si bolestan i da postoje granice.
Hvala svim trenerima Sanus Motus škole, a posebno Vladi koji je pokazao da je stvarno velik čovjek. Hvala mojim doktoricama koje predano i stručno rade svoj posao i brinu za moje zdravlje. Znam da im je stalo dok su mi slične savjete kao majka dale. Hvala porodici i svima koji su me u cilju čekali i radovali se sa mnom.
Sutra je već novi dan, vrijeme za nove borbe, nove nade i pobjede.
A ja bih na kraju dala odgovor na pitanje koje me proganjalo prije polumaratona:
„Što mi je ovo trebalo?“
Kratko ću odgovoriti: ”Ovo mi je baš trebalo!”
Sanus Motus – Mirela Papac
