Presuđeni ratni zločinac Ratko Mladić, bivši glavnokomandujući Vojske Republike Srpske, preminuo je danas u 85. godini u haškom zatvoru, objavili su srbijanski mediji.
Umro je kao osuđeni ratni zločinac i genocidaš. Ne kao heroj, ne kao legenda i ne kao „veliki vojskovođa“. Kao čovjek čije će ime zauvijek ostati povezano s genocidom u Srebrenici, opsadom Sarajeva i nekim od najtežih zločina počinjenih na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata.
Pravosnažnom presudom iz 2021. godine proglašen je krivim za genocid u Srebrenici, progon, istrebljenje i ubistva, deportacije, nehumana djela, terorisanje Sarajeva i uzimanje pripadnika UN-a za taoce. Od 11 tačaka optužnice proglašen je krivim po njih 10.
Iza tih pravnih formulacija stoje hiljade mrtvih.
Više od 8.000 Bošnjaka ubijeno je u Srebrenici u julu 1995. godine. Majke su ostale bez sinova. Djeca bez očeva. Porodice su godinama tragale za kostima svojih najmilijih. Masovne grobnice postale su nijemi svjedoci politike čiji je cilj bio da se jedan narod protjera, uništi i izbriše s prostora na kojem je vijekovima živio.
A onda je zločinac pobjegao.
Ratko Mladić proveo je punih 15 godina u bjekstvu. Ali mnogo je važnije pitanje kako je toliko dugo mogao biti nedostupan.
Jer Mladić nije nestao bez traga.
Godinama su postojale informacije o njegovom kretanju, mreži pomagača i ljudima koji su mu pružali logističku i finansijsku podršku. Srbija je godinama tvrdila da ga ne može pronaći i uhapsiti, dok su istovremeno postojali brojni pokazatelji da se čovjek optužen za najteže ratne zločine nije skrivao kao obični bjegunac.
Snimci emitovani 2009. godine dodatno su šokirali javnost. Na njima se Mladić opušteno druži, pjeva, pleše i fotografiše među ljudima. Nije izgledao kao čovjek koji se skriva od međunarodne pravde. Izgledao je kao čovjek koji vjeruje da iza sebe ima zaštitu.
I upravo tu počinje jedno od najtežih pitanja koje nikada ne smije biti zaboravljeno: ko je sve u Srbiji znao gdje se Mladić nalazi i ko mu je omogućavao da godinama izbjegava pravdu?
U oktobru 2010. godine Vlada Srbije ponudila je čak 10 miliona eura za informacije koje bi dovele do njegovog hapšenja. Nekoliko mjeseci kasnije, Mladić je uhapšen u selu Lazarevu kod Zrenjanina.
Petnaest godina skrivanja. Godine međunarodnog pritiska. Milioni eura nagrade. I čovjek koji je, prema svjedočenjima i dostupnim informacijama, godinama imao mrežu ljudi spremnih da mu pomognu.
Zato priča o Ratku Mladiću nije samo priča o jednom zločincu.
To je i priča o sistemu koji ga je godinama tražio, dok je on uspijevao živjeti gotovo normalnim životom.
To je priča o šutnji.
O zaštiti.
O ljudima koji su pomagali.
O institucijama koje nisu učinile dovoljno.
I o društvu koje ni danas nije spremno u potpunosti pogledati u lice zločinima počinjenim u njegovo ime.
Mladić je danas mrtav.
Ali njegove žrtve nisu statistika. Srebrenica nije fusnota. Sarajevo nije zaboravljena epizoda. A genocid nije stvar političkog mišljenja.
Najopasniji dio ove priče nije to što je Ratko Mladić umro u zatvoru.
Najopasniji je to što ga i danas dio javnosti u Srbiji i bh. entitetu RS slavi kao heroja.
Čovjeka koji je osuđen za genocid pretvaraju u simbol ponosa. Zločine nazivaju „odbranom“. Žrtve prešućuju. Presude relativiziraju.
I zato Mladićeva smrt ne znači kraj ove priče.
Jer zločinac može umrijeti.
Ali društvo mora živjeti s pitanjem zašto je toliko dugo mogao bježati od pravde, ko mu je pomagao i zašto odgovornost za njegovu zaštitu nikada nije do kraja rasvijetljena.
Ratko Mladić je umro kao osuđeni ratni zločinac.
Ali Srebrenica ostaje živa opomena. I dok god se od zločinca prave heroji, borba protiv negiranja genocida i veličanja zločina mora trajati.
