Ima kod Stoca mjesta koja izgledaju kao da ih je vrijeme zaboravilo, a zapravo je vrijeme upravo ono što ih je sačuvalo.
U Bjelojevićima, nedaleko od čuvene nekropole stećaka Boljuni, nalazi se Neveš voda, u narodu poznata i kao grčki bunar. Za njega se veže predaja da nikada nije presušio, čak ni u najtežim hercegovačkim sušama, a postoje pretpostavke da je mogao nastati prije više od 2.000 godina.
Ako je tako, onda Neveš nije samo bunar. On je jedan od najstarijih tragova čovjekove borbe s kamenom i žeđi na ovom prostoru.
Građen je od oko 1.300 kamenih blokova, složenih u 20 koncentričnih redova. Pri vrhu je širok oko deset metara, dubok oko šest, a do vode vode 17 kamenih stuba. U njegovom sklopu nalazi se i velika kamena kamenica.
Ali najzanimljivije je ono što se ne vidi odmah.
Kišnica se stoljećima slijevala prostorom između stećaka i kanalima dolazila do bunara. Tako je čovjek, mnogo prije vodovoda i savremenih sistema, znao sačuvati ono što je u Hercegovini oduvijek bilo najdragocjenije – vodu.
Neveš je služio za napajanje stoke i pranje, a u upotrebi je bio sve do druge polovine 20. stoljeća. U širem stolačkom kraju sačuvano je još nekoliko sličnih bunara, ali je Neveš najveći i najbolje očuvan.
Njegova tačna starost nije utvrđena. Predaje i pojedine pretpostavke povezuju ga s ilirskim dobom, dok činjenica da se kanal za dovod vode proteže kroz prostor nekropole otvara zanimljivo pitanje: je li Neveš postojao i prije stećaka koji danas stoje pored njega?
Odgovor tek treba dati ozbiljna arheološka istraživanja.
A do tada, Neveš ostaje ono što je stoljećima bio – kamena tajna našeg kraja.
Na jednom mjestu, kod Stoca, susreću se drevni bunar, srednjovjekovni stećci i pejzaž koji vodi prema Hutovom blatu.
I možda je upravo u tome najveća vrijednost Neveša: ne stoji samo pored historije.
On je dio nje.
I.E./Glasstoca.ba
Fotografije: Boris Trogrančić
