Kad čovjek dugo putuje Hercegovinom, nauči razlikovati gradove koji se pokazuju od onih koji se otkrivaju polako. Stolac nije od onih što viču sa naslovnica i reklamnih panoa. On vas prvo pusti da sjednete uz Bregavu, da umijete lice hladnom vodom, pa tek onda počne pričati.
A Stolac ima o čemu pričati.
Priča o kamenim mostovima preko kojih su prolazile carevine, o starim mlinicama koje su nekada hranile cijele mahale, o smokvama što sazrijevaju bez žurbe i vinogradima koji poznaju sunce bolje nego ljudi kalendar. Ovdje čak i kamen ima strpljenja.
Ko se popne na Stari grad Vidoški, shvatiće zašto su se ljudi vijekovima vraćali ovom kraju. Pred očima se otvori grad rasut između zelenila i hercegovačkog krša, kao da ga je neko pažljivo spustio među brda da odmara od svijeta.
A onda put odvede dalje, prema Daorsonu, drevnom ilirskom gradu gdje tišina traje duže od istorije zapisane u knjigama. Nedaleko miruju i stećci na Radimlji , pod suncem koje ih jednako grije već stotinama godina.
U Stocu turista brzo prestane biti turista. Počne hodati sporije, sjediti duže i gledati pažljivije. Jer ovo nije mjesto koje traži da ga fotografišete. Ovo je mjesto koje traži da ga doživite.
