Osman Eminović – Daja, poznat kao Daja Stolački, bio je ličnost koja je obilježila jedno vrijeme i ostavila dubok trag u životu grada Stoca. U ovoj priči, Zlatko Hadžiomerović evocira uspomene na Daju – prijatelja, komšiju i hrabrog čovjeka čiji život i djela ostaju u pamćenju generacija.
Pisati o rahmetli Daji nije baš lagan zadatak. Bio mi je prijatelj, drug i komšija. Rođen je u Stocu (22. 3. 1950. – 8. 5. 2017.), od oca Mahmuta i majke Hatidže, koju su svi zvali Mejra, rođene Nuhanović.
Negdje krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća upoznao sam Daju. Momak s dužom kosom i bradom, crnom kao ugalj, uvijek uredno sređen. Vozio je popularnog „fiću“ crvene boje, a Daja – kao lik iz serija: nasmijan, naočit, u bijelim farmerkama i bijeloj košulji, tada modernim „klompama“, sve „Made in Italija“ – zaista rijetko viđen momak u to vrijeme.
Ljeti je uvijek držao zadnju haubu fiće otvorenu, navodno radi hlađenja, ali i da se ima šta pokazati. Motor je bio opran i uredan, a unutrašnjost auta – prava „apoteka“. Takav je bio cijelog života.
Jedne prilike sjedio je s rajom ispred Zdravljaka i gledao djevojke koje su prolazile s posla. Za oko mu je zapala, valjda tada najljepša djevojka u Stocu – Tidža Gutošić, prava ljepotica. Daja je gledao za njom kao omađijan i rekao društvu: „Biće moja ili ničija.“ Tako je i bilo. Oženio se svojom Tiđom, kako ju je zvao, i s njom dobio dvoje krasne djece – profesoricu Inu, svoju miljenicu, kako je često znao reći, i sina Anhela, dobrog momka i medicinara.
Nadimak Daja, po kojem su ga svi znali, dobio je jer je bio daidža Haračićima, Zaklanima i Šukama. Djeca njegovih sestara, koje su bile udate za Rasima Haračića – efendiju, Beću Zaklana i Ahmu Šuku, svi su ga tako zvali. Tako je i ostao Daja – ali ne više samo njihov, već pravi Stolački Daja. Imao je još jednu sestru, Džedžu, udatu u Bileću, za Suada Jaganjca.
Rastao je na Podini, dijelu naselja Uzinovići, gdje smo kasnije bili i komšije, ali i više od toga. Zajedno smo radili u INKOS-u, čime smo dodatno učvrstili naše prijateljstvo. Zajedno s Avdom Behramom i rahmetli Halilom Vujinovićem često smo se družili.
Uoči rata 1992. godine, kao posljednji muzičari u motelu Centrala, gostovao je bend iz Bugarske. Ekipa – Daja, Avdo, Halil i ja – baš smo zasjeli. Atmosfera je bila malo zagrijana. Pjevale su se neke „cajke“, a Daja je tražio da se otpjeva pjesma „Crven fesić, nano“. Muzičari nisu smjeli, jer je bilo rizično zbog nekih gostiju koji su mogli napraviti problem. Daja zove Bracu Marića, tadašnjeg direktora Hetmosa i Centrale, koji je tu sjedio, da im dozvoli da pjevaju tu pjesmu. Braco se pravio da ne čuje, zbog moguće eskalacije. Daja i Avdo uzmu u šaku pijeska i bace prema Braci, uz riječi da moraju pjevati tu pjesmu. Braco klimne glavom i pjevači je otpjevaju. Nije bilo posljedica, iako se to moglo očekivati.
Bila su to lijepa vremena. Jednom smo planirali otići na sajam u Zagreb, iako za to nije bilo pravog razloga, jer je delegacija iz INKOS-a već poslala kamion s robom i odredila zvaničnu delegaciju. Otišli smo do rahmetli Ahme Burića, direktora OOUR „Promet“, i rekli mu da putujemo na sajam. Smijao se i pitao čime ćemo i zašto. Na kraju je Daji dao putni nalog i kamion s nešto košulja i bluza – tek da imamo opravdanje.
Daja je tu uslugu kasnije vratio. Dana 30. 12. 1991. godine, uoči Nove godine, Ahmo Burić zove Daju da neko treba voziti robu za „Geneks“ u Beograd. Niko nije htio ići zbog nestašice goriva i opšte nesigurnosti. Daja prihvata i traži putni nalog za mene i njega. Ahmo nas je „provocirao“, znajući da ćemo se vjerovatno i provoditi, i na kraju rekao: „Neka vam je Bog na pomoći.“
Otišli smo puni zebnje. Gorivo se davalo na bonove, ali smo nekako stigli. Na povratku, bez goriva, nudili smo marke – bez uspjeha. U beznadežnoj situaciji pojavljuje se Ekstra Nena, tada poznata pjevačica. Daja je zaustavlja, objašnjava situaciju, a ona nam pomaže da dobijemo gorivo i vratimo se kući.
Početkom rata Daja se odmah uključio u odbranu domovine. Prošao je TO, PL, HVO, a potom Armiju BiH. Nosio je amblem Armije s ljiljanima i otvoreno kritikovao nepravdu. Zbog toga je došao u sukob s tadašnjim vojnim vlastima i završio u logorima Grabovine i Ljubuški, gdje je proveo skoro godinu dana. Bio je svakodnevno premlaćivan, ali mu duh niko nije slomio.
Kao svjedočanstvo tog perioda ostala je njegova logoraška majica, krvava i potpisana od logoraša, koja se, prema mojim saznanjima, danas nalazi u Muzeju žrtava rata i genocida 1992–1995 u Mostaru.
U jesen 1994. godine dobrovoljno se prijavio za akciju „Jesen ’94“. Pokušao sam ga odgovoriti, podsjećajući na porodicu i godine, ali mi je samo, kroz osmijeh, rekao:
„Ko ja, j*** ga, jednom se živi – biće šta bude.“
Kraj rata dočekao je kao vozač povratnika i humanitarne pomoći, svakodnevno putujući na relaciji Stolac–Mostar. Dočekao je povratak sa porodicom, obnovio stan, ali Podinu nikada nije zaboravio. U garaži je otvorio kancelariju Udruženja logoraša, čiji je u dva navrata bio predsjednik. Na zidu je uvijek stajala raširena krvava logoraška majica – opomena i svjedočanstvo.
Bilo kako bilo, rahmetli Daja zaslužio je mnogo više od ovog članka. Nastojat ću da njegova priča ostane zapisana i u knjizi, da se ne zaboravi i da mlađe generacije znaju ko je bio DAJA STOLAČKI.
Rahmet ti lijepoj duši, Stolački i naš Daja.
