STOLAC – U emotivnom zapisu Muhamed (Hamo) Elezović prisjeća se svog djetinjstva, dragih prijatelja i dana provedenih na Ćupriji, ali i posebno evocira uspomenu na svog školskog druga i rahmetli sugrađanina, Hajrudina Ajanića kojeg su svi znali kao Paji.
Njegova priča vraća nas u poratno djetinjstvo, ispunjeno igrom, drugarstvom i vedrinom, iako se živjelo teško. Posebno mjesto u tom sjećanju zauzima rahmetli Paji, čije ime i danas mnogi Stočani izgovaraju s toplinom i poštovanjem.
U nastavku možete pročitati tekst Muhameda (Hame) Elezovića.
“Većina ljudi kad dožive duboku starost ne mogu se osloboditi svojih uspomena iz ranog djetinjstva. U djetinjstvu djeca vole nestašluke, razne igre, zabavljaju se i pomalo su drska. Ponekad postavljaju neumjesna pitanja u koja i sami ne vjeruju.
Moje djetinjstvo sad je iza mene. Prohujalo je s vihorom, ali se i sada rado sjećam dragih uspomena i iskrenih pravih drugara sa kojima sam uvijek bio u vezi. Bili smo nevina djeca poratna, puna života, radosti i optimizma. Igrali smo se raznih igara koje su u to vrijeme bile popularne i samo nama dostupne.
Živio sam na Ćupriji. To je bio moj uži zavičaj. Družio sam se sa svojim vršnjacima i komšijama. Svi smo skupa išli u školu – Asim, Safet, Šuro, Mehmed, Neđo, Hajrudin i drugi.
Rat je ostavio duboke tragove na naše djetinjstvo. Živjeli smo teško, ali bezbrižno. Išli smo redovno na kružok kod Safeta Džokle. Safetov otac bio je efendija. On bi nama održao čas iz vjeronauke, a onda bi mi skupa pisali zadaće i učili.
Kada smo bili slobodni, obično bismo se igrali rata i oponašali ratnike. U igri se nikad nismo služili prijetnjama. Oponašali bismo da napadamo, da se branimo, da uzmičemo, ali nikada nismo bili grubi. Naši partneri su bili Uzinovčani. Sve se završavalo simpatičnim pjesmama. Oni bi nama pjevali:
“Ćuprijani alaj ste na glasu
Kenja vam se kakila u ćasu”
Mi bismo njima uzvraćali istom mjerom:
“Uzinovčani mutnu vodu piju
Da ih bolje Ćuprijani biju”
Vrijeme je brzo prolazilo. Prvačići iz osnovne škole Stolac primali su se u pionire. Pripremljen je i prigodan program. Neki učenici su bili zaduženi da odrecituju po jednu pjesmu, a neki da pjevaju u horu. Moj drug Hajrudin bio je zadužen da recituje pjesmu “Ja sam pravi partizan”.
Dok je recitovao, malo je imao tremu, a malo se i zbunio. Nije ispravno izgovorio riječ pravi, nego je umjesto nje izgovorio riječ paji. Od tada našeg školskog druga zovemo Paji, a kasnije ga je cijeli Stolac poznavao kao Pajog. Tako je nastao njegov nadimak. Većina građana u Stocu znala je Pajog, rijetko ko ga je zvao pravim imenom.
Svaki put kad napišem neku priču iz djetinjstva, potrošim djelić energije iz svoga sna. To činim da bih se bolje izrazio. Svjestan sam moći koju imaju riječi.
Ako sretnete na ulici mirnog i tihog čovjeka sijede kose u poznim godinama, obavezno ga pozdravite:
“Zdravo, Paji!”
To je dječak iz moje mladosti.”
(Glasstoca.ba)
