Tetka može, a i ne mora da ima svoju djecu. Zanimljivo je da djeca obično misle kako bi ona druga mama, dakle u ovom slučaju tetka, bila možda bolja od sopstvene. To, doduše, misle i tetkina djeca za naše majke. Ali, ono što je bitno jeste Tetka.
Tetka je nešto poput dobre vile iz lijepih dječijih bajki. Zna sve, razumije sve, umije da utješi, rasplaši, kada se rodimo, na poklon obavezno donese dukat (pa red je, Tetka je, ali to je nekako više za mamu i tatu), a nama našu prvu dekicu ili neku plišanu igračku od kojih se ne odvajamo, nekada ni do svadbe. Onda donosi razne benkice, zeke, kapice, šalčiće, sapunčiće, flašice, cipelice, odijelca, haljinice – sve za Tetkino zlato.
Voli da se slika sa nama i imamo gomilu slika na kojima nas drži čvrsto, čvrsto i smije se onako, nekako najljepše. Kako idu godine, mi sve veći na slikama, tetka u prvo vrijeme sve ljepša, a onda polako počnu da joj se vide godine. No, to vide drugi. Za nas tetke ostaju nekim čudom uvijek mlade. Mama može i da ostari, ali Tetka…Nemoguće!
Ona nam da parče čokolade koju kriju kao neprijatelja da nam se ne pokvare zubi, da se ne gojimo kada odrastemo, kupi sladoled iako su roditelji strogo zabranili jer „dijete ima osjetljivo grlo“, kupi prvu mini suknju, pa makar se mama naljutila, „izboksuje“ prvi džeparac, prvog dečka, prvo samostalno ljetovanje.
Ćušne neke pare u džep, onako, da nam se nađe, dopuni mobilni, kupi „na rasprodaji“ nešto „kao za tebe da su pravili“. Kod nje se uvijek nađe neki parfem, dopola potrošen koji „mi, ma kad ti kažem, zaista ne treba“. Ona ima najbolji izbor dijeta baš za našu krvnu i ostale grupe, ima oštro oko kada dobijemo gram više ili oslabimo taj isti gram.
Zna kada je tata bijesan po frekvenciji njegovog glasa, kada mama ima migrenu, pa treba hodati na prstima, kada su se posvađali zbog njene nove bluze ili njegove stote rekreativne partije tenisa u ovom polugodištu.
Zna ona i više od toga, ali umije da se ponaša kao neko ko ne zna ama baš ništa. Tako se od Tetke uči da se zna, a ne zna, da se ne zabadaju nosevi u tuđe tanjire, da je lijepo imati najbolju drugaricu, ali da ne treba zbog toga otjerati sve druge, da je normalno da se drugarice ponekad i posvađaju.
Ona zna i koji su najbolji filmovi koje treba gledati na prvom dejtu, da li pri prvom susretu treba sjesti u ovaj ili onaj kafić. Uči nas kako se krišom stavlja maskara, a da razrednica ne primijeti, kako može da se pozajmi baš onaj fantastični top od drugarice, a da pritom ne priča o tome koja sila bakterija vreba baš na nas odatle i koje karakondžule mogu da nas pojedu ako pozajmimo tuđu stvar. Znate šta su karakondžule? Ako ne znate, pitajte Tetku. Sve je to već preživjela.
Tetki smije da se kaže koliko je jedinica u dnevniku, a da nas ne kazni i ne oda, smije da se pobjegne iz škole i da samo ona zna. Umije da nam uradi domaći da roditelji ne vide, hoće da nam pomogne oko latinskog, fizike, tako nekih predmeta za koje u tom periodu nismo sigurni čemu služe sem da muče đake.
Tetka najbolje zna koje kolokvijume imamo, kada su ispiti, nagradi za položen ispit i ne mršti se zbog šestice. Pred tetkom smije da se plače zbog neuzvraćene ljubavi ili zbog toga što nas je neko „dvojkirao“.
Tetka će umjeti da nam objasni kako za prekid veze nismo krive mi nego on, sigurno nas je mnogo volio, ali smo mi jače, snažnije, nije mogao da nas prati. Šta stvarno misli, samo ona zna.
Nikada nam neće direktno reći da nam dečko nije baš previše bistar ili previše lijep. Reći će da je OK, da je baš „cool“, ali možda mi možemo i bolje. Ništa njemu ne fali, ali smo mi ipak tako nekako vrlo posebne. Istini za volju, Tetka vjeruje u tu posebnost. Tetka je neko ko autentično i bezuslovno voli, poštuje, vjeruje u našu ispravnost i nepogrešivost. Daje podršku, hrabri, gura, podstiče, kreće iz četvrte, a koči u mjestu.
Zašto je tetka tako značajna osoba? Tetka je žena, dakle, neko ko po mnogo čemu podsjeća na majku. Za razliku od majke, tetka nema taj stepen odgovornosti, zebnje, straha, zbunjenosti koji ima majka u prvom susretu sa svojom bebom. Zato je tetka slobodnija, djeluje neposrednije, spontanije. Tetka smije da bude umorna, majka to ne može. Tetka može da kaže da nešto ne može ili ne umije. Majka ne može. Tetki je dozvoljeno da pogriješi, majci ne. Uostalom, od „grešaka“ majki, viđenih očima njihove dece, živi čitava jedna profesija – psihoterapeuti. Tetkama je lakše jer se bave djecom sa one ljepše strane.
Roditelji su zaduženi i za ono što djeca ne vole: jedi, peri ruke, peri zube, složi igračke, namjesti krevet, ustaj za školu, vrati se kući na vrijeme i sl. Mnogo je manje područja života u kojima može da dođe do sukoba između Tetki i njihovih „zlata“. Nikada niko nije zvao Tetku u obdanište zbog toga što su se djeca potukla. U školu na roditeljske idu roditelji.
Međutim, Tetka može da bude vrlo dobra zamjena za majku u onim oblastima u kojima se dijete ustručava da se povjeri, ima strah ili loše iskustvo.
Pazite, djeca sama biraju prijatelje. Roditelj je jedinstvena osoba u životu i tu ulogu nikada ne treba miješati sa drugarskom. Tu drugu lijepo može da ostvari tetka. Ona i jeste prijatelj, pa i mnogo više od toga. Tetka predstavlja onu slobodnu, emocionalno čistu zonu u kojoj je sklonište za naše duše i kada nam ne ide i kada nam je dobro. Tu ne postoji sistem nagrada i kazni, grdnja, strah. Postoji okeansko osjećanje svemoći koje smo zaboravili kada smo ga osjetili prvi put – kada smo se rodili. Zna da je pogriješilo i žao mu je, a plaši se kazne. Od Tetke mogu da se dobiju prva uputstva o svemu prvom u životu, a da to, naročito u periodu adolescencije, nema tu težinu koju ima takav razgovor sa roditeljem. Došla je neka moda da se roditelji trude da budu prijatelji sa djecom.
Tetke, sa svoje strane, apsolutno obožavaju djecu svojih sestara i braće. Djecom se hvale, diče, voze ponosno kolica, tricikle, bicikle, rolere, klizaljke sa djecom. Koliko su samo ponosne kada neko kaže: „O, kako je lijepo ovo tvoje dijete“. Pa to i nije greška. Naše tetke nas i smatraju svojom djecom. U psihološkom smislu to zaista i jesmo.
Pomjeranje vremena udaje i rađanja dovelo je do toga da je mnogo mladih žena u statusu Tetke. One, psihološki, imaju djecu, imaju to osjećanje trijumfa koje dijete donosi, ispunjene su ljubavlju koja im je uzvraćena, imaju o kome i za koga da brinu, uzajamnost odnosa ih bogati, osjećaju se korisno i ostvareno. Sve ovo nije iluzija, to je realnost. Stvari postanu malo drugačije kada dobiju svoju djecu, ali to su nijanse. Tetkino dijete jednom – tetkino dijete zauvijek.
Jedno istraživanje rađeno nedavno u našim školama pokazalo je da se učenici prije povjeravaju tetkama nego profesorima ili psiholozima i pedagozima.
Ako vam se učini da je ovo oda Tetkama, niste pogriješili. U eri brige za ekološki opstanak naše planete, valjalo bi razmisliti i o psihičkoj ekologiji naše duše. Taj resor suvereno drže Tetke.
- Tetka je drugarica, prijateljica, saveznik.
- Tetke su jedinstvena bića; svaka je neponovljiva.
- Svaka tetka ima svoje „zlato“.
- Tetka nije zamjena za majku; ona je njena dopuna.
- Tetka je živa enciklopedija, od nje se uči o životu.
- Tetke zažmure pred pravilima ne zato što su neposlušne nego zato što imaju samo svoja.
- Tetke su najbolji prijatelji djece.
Buka
