Piše: Amer Obradović
Velež je ostao most, ne samo onaj koji povezuje ljude, generacije i sjećanja, nego onaj koji je i u trenutcima mraka bio simbol preživljavanja. Bol Gedolf je želio nahraniti siromašne i gladne, a današnji prvi čovjek Veleža, Admir Rahimić, hrani ideju koja je jača od mraka i projicirane smrti. Zato je i pošteno da se svi oni koji vole ovaj klub zovu – Rođeni. A gledati iz Irske prema Africi ili s Pijesaka prema Veležu ista je priča.
Iskoči mi neki dan kratki video koji podsjeća na 40 godina od Live Aida. Wembley iz 1985. – Queenov nastupa koji je promijenio historiju muzike, Freddi Mercury koji drži masu u transu i svijet koji na trenutak vjeruje da pjesma može nahraniti gladne. Ovaj nastup se smatra najvećim rock spektaklom u historiji muzike. Snimljen je i biografski film “Bohemian Rhapsody”, a legendarnog Freddija glumi Rami Malek. Dobro, brko rođen u Zanzibaru, onog momenta kad je shvatio da se radi o globalnom događaju, da će ga gledati čitav dunjaluk, kao da je svima htio pokazati ko je najveći pjevač i entertainer što bi se reklo!
Onda u tom videu podsjećanja čovjek koji je sve to osmislio – Bob Geldof, buntovni panker iz Irske koji je pokrenuo lavinu da najbogatiji muzičari svijeta sviraju za najsiromašnije u Africi. Nije čekao sistem, niti politiku, nego je jednostavno vjerovao da vrijedi pokušati. Irac nije prihvatao “ne” kao odgovor i napravio je najveći rok merhametluk ikada. Morao je da se buni, protivi, nagovara i uvjerava, ali na kraju je uspio: jedan čovjek i jedna ideja pokazali su da svijet ma koliko god bio loš, može biti barem bogdu bolji. Geldof, šokiran prizorima gladi u Etiopiji, odbio je ostati nijemi posmatrač i stvorio Live Aid. Prikupljena sredstva spasila su milione života, ali važnija od novca bila je snaga ideje koju je Live Aid probudio. Na rahmetli Twitteru, danas X-u, raja iz nekadašnje Jugoslavije dijelila je također vidio u kojem se uključuje JRT, sa prilogom iz Beograda i učešćem ovdašnjih muzičara, što govori o ozbiljnosti te države. Četrdeset godina kasnije, svijet je vjerovatno još gore mjesto nego što je to bilo osamdesetih, ali poruka je i dalje ista: promjene počinju kada neki frajer odluči da ne zatvari oči i s muzikom probudi svijet.
Četiri decenije od Wembleyja i Live Aida, pratim jednu priču iza koje umjesto Irca stoji Hercegovac. Fudbalski klub Velež su stvorili radnici, za njega nije igrala samo sirotinja i kada mu je bila namijenjena smrt koja je bila realna, njegov simolizam je uvijek bio žilaviji. Velež je ostao most, ne samo onaj koji povezuje ljude, generacije i sjećanja, nego onaj koji je i u trenutcima mraka bio simbol preživljavanja. Bol Gedolf je želio nahraniti siromašne i gladne, a današnji prvi čovjek Veleža, Admir Rahimić, hrani ideju koja je jača od mraka i projicirane smrti. Zato je i pošteno da se svi oni koji vole ovaj klub zovu – Rođeni. A gledati iz Irske prema Africi ili s Pijesaka prema Veležu ista je priča.
Velež dobija modernu upravljačku strukturu, s legedarnom devetkom, Mehom Kodrom, kao novim stručnim savjetnikom u kreiranju strategije sportskog razvoja i jačanju organizacijske strukture kluba, a prije neki dan je još jedna legenda Ibro Rahimić, imenovan za sportskog direktora. Uprava predvođena Admirom Rahimićem, u klubu je otvorila vrata kao ambasadorima Vahidu Halilhodžiću, Džemalu Hadžiabdiću, a tu su Sejo Kajtaz (za kojeg ne mogu a da ne spomenem i nadimak – Fitilj) i čovjek koji je odbranio penal Gerdu Mülleru – Enver Marić (Bronson). Velež popravlja infrastrukturu, dovodi nove igrače, jednostavno ima modernu priču i nema sumnje da je to put koji raduje sve Rođene.
Admira Rahimića nikada nisam upoznao. Ne znam mnogo o njegovom životnom putu. Znam da je dugo živio u Njemačkoj, da ima neki biznis i da je humanitarac koji je zajedno sa poduzetnikom Hajrizom Brčvakom donirao 40 vozila za ljude pogođene poplavama u Bosni i Hercegovini. Kažem, ne znam čovjeka, nisam mu nikad pružio ruku, ali poznajem porodicu Rahimić. Oni su s Pijesaka. To je selo na obroncima visoravni koja s jedne strane gleda u planinu Velež, a ispod nje je dolina Neretve kod Žitomislića. Ti Rahimići, osim što su poznati kao vrijedni i žilavi ljudi, bili su strah i trepet na turnirima u malom fudbalu. Recimo, na Vrhovniku, najjačem turiniru koji se igrao na Dubravskoj visoravni, na potezu od Stoca, pa do Čapljine i Mostara, oni su često bili prvaci. Koščati, a mišićavi, s tehnikom koja je svojstvena onima koji na malom prostoru moraju dati puno – a to im je valjda usađeno jer se tu vijekovima na malim obradivim površinama u hercegovačkom kršu moralo proizvesti dovoljno za život – bili su nepobjedivi, kao Christopher Lambert u ”Highlanderu”. Glavni protivnici Pijesaka na tom turniru bila je ekipa koja se zvala ”Fortuna” i koja je dolazila s Gubavice, susjednog sela, za koju je dakako igrao kasniji centarfor Barcelone, Meho Kodro. E odatle su ti Rahmići, blagi gorštaci, gdje su strast i upornost usađeni u krvotok.
Bob Geldof je pokazao da nije važno koliko imaš moći, nego koliko si spreman vjerovati u ideju. Admir Rahimić radi istu stvar, samo na hercegovački način. Nema gitaru niti telefon da nazove Boba Dylana da mu pjeva, ali ima tu hercegovačku vjeru u Velež, ne samo u onaj koji je naslijeđe starih vremena, nego i budućnost koju biramo.
(Tačno.net)
