U Stocu, među kamenom i šadrvanima, gdje mirisi smokve i ruže stanuju zajedno, kahva nije napitak – ona je obred. Ona ne dolazi iz aparata na dugme, niti se nosi u plastičnoj čaši sa slamkom. Ovdje, u srcu Hercegovine, kahva se pravi s rukom, s vremenom, i s dušom, piše Glasstoca.ba.
Naše avlije bile su prve kafane. Tu se sjedi, ne da bi se što riješilo, nego da bi se malo stalo. Da se ne žuri. A ništa ne zaustavi dan kao zvuk šiša što se vrti nad žeravicom. Miris prženih zrna diže se iznad bijelih kamenih zidova i poziva komšije, rodbinu, prijatelje. Ne moraš ni reći “dođi” – ako pržiš kahvu, zna se da je to poziv. Ko god dođe, dobrodošao je. I to bez prethodne najave, bez poruka. Jer kahva u Stocu se ne dogovara – ona se osjeti.
Još se sjećam aluminijske tepsije na stolu, kako nena prevrće zrna kafe, izdvaja ona loša, a mi djeca pokušavamo “pomoći” dok ne dobijemo ukor da ćemo više smetati nego pomoći. Pa kad šiš počne da pucketa, svi postajemo tihi – jer to je skoro kao molitva. U tom zvuku ima nešto iskonsko, nešto naše, što ne mogu nadomjestiti ni kapsule, ni aplikacije, ni kafići u staklu.
A onda slijedi ručni mlin. Stari, teški, pomalo zahrđali, ali precizan. U jednoj ruci ga držiš čvrsto, drugom melješ. Zrno po zrno pretvara se u prah koji miriše na dom. I nije se mljelo za cijelu heftu – samo za danas, samo za sad. Kahva se ne pravi na zalihu – ona se sprema s merakom, dok voda vrije, dok se domaćin ili domaćica osmjehuje gostima. Jer kahva nije stvar koju obaviš usput – ona je trenutak pažnje, topline i ljudskosti.
I tek tada, kada je ispržena i samljevena, stavlja se u džezvu. Voda već vrije. Na šporetu ili na plinskoj ringli, svejedno – ali džezva mora biti bakrena, stara, ona u kojoj se kahva ne samo pravi nego i pamti. Svaki fildžan nosi svoje sjećanje.
U Stocu se kahva pije polako. Ne zbog ukusa, nego zbog društva. Tu se ne dolazi samo da bi se popilo – nego da bi se bilo zajedno. Priča, posluša, razmijeni riječ. I dok sunce pada niz Brštanik, a s Bregave dolazi lagani povjetarac, osjetiš da si živ – jer si zastao. I pio kahvu onako kako je to činila tvoja nena, pa njena majka, pa njena prije nje.
Možda je danas sve brže i lakše, ali ćejf se ne mjeri brzinom. Mjeri se trudom. I mirisom. I onim blagim pogledom kojim nena gleda u fildžan, kao da u njemu vidi više nego svi pametni telefoni zajedno.
Zato, kad sljedeći put pomisliš da ti treba kahva – nemoj je naručiti. Uzmi tepsiju. Preberi zrna. Napuni šiš. Zavrti mlin. I sjedi u avliju.
Jer kahva iz Hercegovine nije piće. Ona je doživljaj.
