Alija Isaković zauzima jedno od ključnih mjesta u modernoj kulturnoj povijesti Bošnjaka. Rođen u hercegovačkom mjestu Bitunja, a školovan širom bivše Jugoslavije — od Zagreba i Crikvenice do Pančeva i Beograda — Isaković je u sebi nosio iskustvo raznovrsnih kulturnih i obrazovnih utjecaja, što ga je oblikovalo u svestranog intelektualca i kreativca.
Premda je po struci bio geološki tehničar i prospektor urana, Isakovićeva prava misija bila je u polju književnosti i kulturnog stvaralaštva. Njegova uređivačka uloga u časopisu „Život“ i u ediciji „Kulturno nasljeđe BiH“ pri sarajevskoj „Svjetlosti“ svjedoči o njegovoj predanosti očuvanju i afirmaciji bošnjačke pisane riječi.
Isakovićeva antologija „Biserje“ (1972.) označila je povijesni trenutak u predstavljanju bošnjačke književnosti široj javnosti. Ta antologija, zajedno s izborom bosanskohercegovačkih putopisaca „Hodoljublje“ (1973.) i drugim njegovim priređivačkim djelima, nije bila samo književni pothvat, nego i hrabar čin otpora kulturnoj marginalizaciji Bošnjaka. U vremenu kada su identiteti bili politički osjetljivi, a nacionalna svijest Bošnjaka često sputavana, Isaković je svojim radom doprinio buđenju i samosvijesti jednog naroda.
Možda najvažniji doprinos Alije Isakovića jest u leksikografiji. Njegovi rječnici — „Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku“ (1993.) i „Rječnik bosanskoga jezika“ (1995.) — predstavljaju prekretnicu u oblikovanju bosanskog jezika kao zasebnog standarda. Zanimljivo je da, poput Julija Benešića u hrvatskoj tradiciji, ni Isaković nije bio školovani lingvist, ali je upravo zato imao slobodu da se hrabro upusti u istraživanje i normiranje leksičkog bogatstva svoga naroda.
Njegova djela nisu bila samo kulturni poduhvati, već i moralni čin. U vremenu „zagušljivih“ komunističkih pritisaka, kada je bošnjački identitet često bio prešućivan ili podređivan političkim interesima, Isaković je svojim radom — poput studije „O nacionaliziranju Muslimana“ — otvarao puteve buđenju i afirmaciji nacionalnog bića. Time je nastavio tradiciju koju je na prijelazu 19. u 20. stoljeće započeo Safvet beg Bašagić, ali u znatno složenijim društvenim okolnostima.
Unatoč njegovom iznimnom doprinosu, Isakovićeva proza — romani, drame, putopisi i pripovijetke — ostala je djelomično u sjeni njegova antologičarskog i leksikografskog rada. Ipak, sveukupno gledano, Alija Isaković bio je — i ostao — spiritus movens bošnjačke kulturne i jezičke samosvijesti. Njegov rad postavio je temelje na kojima se gradi moderna kulturna i nacionalna svijest Bošnjaka.
Njegove riječi, izrečene u ratnom vihoru, odjekuju i danas: „Zapamtite, ovaj rat je pobrisao i u prah samljeo sve što je bilo naše, pojedinačno i zajedničko, i ništa više neće biti onakvo kakvim bijaše. Niti onakvim kakvim zamišljasmo da je bilo… Niko izvan nas ovo ne razumije…“
Alija Isaković ostaje, stoga, ne samo književnik i rječnikopisac, već i simbol otpora i kreativnog prkosa u očuvanju kulturnog identiteta jednog naroda, piše Glasstoca.ba.
