U nas se uvijek navijalo za Džeku. Nije bitno gdje on igra i protiv koga, njegovi golovi se uvijek proslavljaju. Ne mogu na youtubeu otvoriti videozapis sa Džekinim golovima pa da vidim neki novi. Doslovno, svaki gol znam; i lijevom i desnom i glavom i čime je već sve Edin zabijao. Naravno, najdraži su nam svima njegovi golovi za BiH, počevši od onog protiv Turske na Koševu pa preko sjajnog pogotka protiv Belgije do ovih koje tek slutimo i čekamo protiv Finaca i Francuza.
U Stocu se reprezentacija uvijek voljela, a mnogi Stočani su odlazili na daleka i opasna gostovanja. Prije petnaestak godina sam bio dječak koji je sa svojom rajom htio pokazati ljubav prema domovini. Tada se naš drug Beli sjetio da bismo sami mogli spravljati nekakve dimne bombe, umjesto da kupujemo pirotehniku. Rukovodio je projektom i svima naložio da rolne toalet papira ubuduće ne bacamo, nego donosimo na predviđeno mjesto gdje se operacija trebala izvršiti. Ne mogu se sjetiti svih koji su u tome učestvovali, mogu se o nekog ogriješiti, ali gro te ekipe su činili momci sa kojima se i danas družim. Sjećam se da smo dugo radili na tome, podgrijavali smo neobične sastojke, mutili, zbijali u rolne i napravili mnogo toalet bombica sa fitiljem.
Šta da vam kažem, osim da je nama i većini raje to bilo sjajno. Repka je tada ostvarila nekolike važne pobjede, a mi smo se pobrinuli da na centru, gdje smo proslavljali pobjede, osim mnoštva ljudi, glasne muzike, u svemu bude i dima. Doduše, ostavljalo je to ne tako lijepe tragove crnila po putu, ali nije bilo strašno. Istina, kada smo know-how prenijeli momcima koji su se sjetili da sadržaj dimne bombe stavljaju u pivske boce, umjesto u rolne, reakcija je bila drugačija te se dimna bomba kretala brzo i opasno. Srećom, bez ozbiljnih posljedica.
Moralo je biti dima. Gdje ima dima, ima i vatre, ima i ljubavi.
Bešir Isaković
