Slobodni u državi, zaštićeni u sistemu, opasnost po društvo. Svemu tome trebao bi ubrzo doći kraj. Naredne sedmice u Federaciji postaje dostupan registar pedofila – sa konkretnim podacima, imenima počinitelja i krivičnim djelima. Priča je u fokus vraćena nakon što je ispod radara javnosti prošao slučaj glumca Moamera Kasumovića, osuđenog zbog bludničenja nad maloljetnikom. Da bude priča gora – kaznu je otplatio.
„Poslije toga sam ga dva puta vidio. Normalno hoda, živi, kao da se ništa nije desilo. Drago mi je da je dobio kaznu ali, sa druge strane, opet slobodno hoda“.
Ovo je dio svjedočenja mladića kojeg je, prema presudi, Kasumović zlostavljao. Dječak je tada imao 14 godina. Općinski sud u Sarajevu osudio ga je na jednu godinu zatvora. Međutim, umjesto toga – sloboda vrijedna 36.500. A, koliko košta trauma iz djetinjstva?
„Djeca vjeruju odraslim ljudima i zbog toga i jeste ovaj zločin puno teži – zato što on urušava povjerenje u ljude oko nas, u svijet kakav smo do tada imali, viziju. Teško je nakon toga uspostaviti ponovo povjerenje prema bilo kome“, objašnjava psihoterapeutkinja Anesa Vilić.
Prema navodima medija, slučajeva poput ovog bilo je više, ali je cijela priča prošla ispod radara javnosti. Propust ili uigran sistem? Da je registar pedofila postojao, o ovom slučaju, ali i mnogim drugim, epilog bi mogao biti znatno drugačiji. Nakon pet godina parlamentarnih procedura, zakon stupa na snagu tek ove sedmice. S njime konačno postaje dostupan i registar pedofila.
„Ono što zakon nalaže je da se oformi baza podataka za prijestupnike krivičnih djela spolne slobode i morala nad djecom i maloljetnicima. Registar će biti tajan i trajan, a to znači da će mu biti limitiran pristup“, navodi Lana Prlić, zastupnica u Parlamentu FBiH.
Njen kolega Jasmin Duvnjak ističe da će ti podaci biti dostupni svim organizacijama, ustanovama, institucijama, subjektima koja se bave pitanjima djece i mladih.
Trajan, ali i tajan. Pristup podacima imat će, znači, samo pravosudne institucije i ustanove koje rade direktno sa djecom. Predviđene su i obaveze koje počinilac ima nakon presude.
„Da se periodično javlja organu za unutrašnje poslove, da taj organ obavještava o namjeri kretanja van mjesta prebivališta, kao i da se suzdržava od posjećivanja mjesta i objekata na kojima se okupljaju djeca. Primarna svrha ovog zakona nije, kako se to misli, strožije sankcionisanje nego, zapravo, sprečavanje da jednom osuđeni počinilac ponovo učini isto djelo“, napominje Adna Hanić-Zalihić, doktorica pravnih nauka.
„Jako je važno da se zna ko će imati nadležnost nad registrom, ko ima uvid u takav registar, ko će ga pregledati, ko je u obavezi da ga pregleda. Mi smo svjesni toga da vrlo često čak i kad odrasli imaju saznanja da je neko osuđen seksualni predator – ne iskoriste takve spoznaje u zaštitu djece“, dodaje Vilić.
Javnost s vremena na vrijeme šokiraju slučajevi poput ovog. No, činjenica je da se oni – htjeli mi to priznati ili ne – redovno dešavaju. Sistem je do sada radio u korist počinilaca, jer su kazne za ovo i slična djela poprilično blage.
Maloljetnike moraju zaštititi i zakon i društvo. Neumjesna pitanja o tome zašto se šutjelo samo doprinose osuđivanju i produbljivanju trauma. Zlostavljanje nikada nije kasno prijaviti i moramo stvoriti siguran prostor za one koji su ga doživjeli.
