Neko iz moje porodice je pred početak rata u zemlju sakrio tadašnje pare. Nije očekivao da će ih tako oploditi pa da će iz jedne pare niknuti 20 para kao što iz kilograma krompira može dobiti 20 kg, nego je to bio pokušaj da se sačuva tek nešto znojem stečene imovine.
Za vikend smo porodično sadili krompir na dedinom imanju na Krajšini.
Kada smo završili posao, krenuo sam odložiti alat i na podu pronašao kovanicu. Radi se o 20 para kovanih 1965. godine. Nije imala vrijednost ni u Jugoslaviji, a nema ni sada. Dakako, govorim o novčanoj vrijednosti, jer da je bez ikakvog značaja onda taj pronalazak ne bi mogao da me inspiriše na sjećanje i pisanje. To me vratilo u vrijeme neposredno nakon rata kada smo na Krajšini stalno pronalazili kovanice iz bivše Jugoslavije.
Bilo je nečeg magičnog u tome da kao dijete na dedinom imanju pronalazim blago. Nisam više dijete, ali sam se zadnjem pronalasku radovao jednako kao i svim prethodnim.
„Nije blago ni srebro ni zlato, već je blago što je srcu drago“
Bešir Isaković
