“Ono što nikada nećemo znati, a možemo samo zamisliti, je praznina i tišina na sve neodgovorene molitve. Sve žrtve su znale da neće preživjeti, znale su iz smijeha njihovih egzekutora. Njihove majke, sestre i kćeri znali su da su im sinovi, braća i očevi oteti iz njihovih ruku i da se vratiti neće. Znale su to iz požude bosanskih četnika”, započeo je Rosensaft, te nastavio:
“Ovo mora da se pamti, da se istinski pamti. Moramo pamtiti jednog po jednog – dok ne osjetimo agoniju više od 8.000 puta. Sjećamo se silovatalja, egzekutora koji su ubili dječaka, obeščastili žene i djevojke Bošnjakinje, šutnuli i udarili dijete. Ne može biti oprosta, nema iskupljenja nikada, nema izgovora za premlaćivanje nenaoružanih dječaka i muškaraca”.
Menachem Z. Rosensaft je istakao da su sve žrtve genocida naša savjest i kompas. Ako ih zaboravimo, naše će duše postati kamen, dodao je Rosensaft, koji se potom prisjetio Nine Ćatića.
“Mladi radio-amater Nino upozorava kako Srebrenica postaje masovna klaonica. U svom posljednjem obraćanju hoće li iko doći i svjedočiti tragediji u Srebrenici, jer ovdje ljudi nestaju?! Potom i sam kreće u slobodu, ali, i on nestaje”.
Obratio se i svim negatorima genocida…
“Nećemo zaboraviti, nećemo oprostiti vama koji i danas branite ubice, pokušavate da racionalizirate klanje, pokušavate pronaći izgovore za silovanje. Za vas koji odbijate priznati, okajavate ubistva, silovanje…Vama koji veličate Mladića muralima u Banjaluci, Bosanskoj Gradišci, Kalinoviku i Beogradu. Vama čije riječi i danas ubijaju mrtve, opet i iznova. Vama, koji svojim lažima, negiranjem genocida postajete pomagači počiniocima nakon ubistava, silovanja, ratnih zločina protiv čovječnosti, etničkog čišćenja, genocida”.
“Njih pamtim, njih ću zapamtiti. Njih se sjećamo, njih moramo zapamtiti. Pamtimo ih, pamtit ćemo ih, moramo ih zapamtiti. Da niko ne može, da niko ne smije nikada da su bili, da negira da su ubijeni, zaklani samo zbog toga ko su bili, samo zbog toga jer je njihov poslanik bio Muhammed, a ne Hrist. Ako ih zaboravimo, naše će duše postati kamen, naše oči nikada više neće proliti suze.
Sjećamo se Nure Mustafić, njenog muža Hasana, njenih sinova Mirsada, Alije i Fuada. Nura je vjerovala holandskom bataljonu, vjerovala da će Ujedinjene nacije poslati avione da ih zaštitite, ali su ih UN izdale. Bosanski srbočetnici zarobili su Aliju i Fuada, ubili Aliju i Mirsada. Nura je sahranila Hasana, Mirsada i Fuada, nikada nije izgubila nadu da bi se Alija neće vratiti.
Sjećamo se Vahide Ahmetović koja je gledala svog iznemoglog ovca, koji nije bio prijetnja nikome, kako ga odvode. Oboje su znali da se više neće vidjeti.
Kada Milorad Dodik kaže da nije bilo genocida, kaže Mevludinu Oriću da nije ostavljen da leži među mrtvima u Srebrenici. Govori Salihi Osmanović da nije vidjela Mladića u Potočarima, da bosanski četnici nisu ubili Ramu i Nermina, da nije ostala udovica koja svaku noć liježe u suzama.
Kada Peter Handke kaže Bošnjacima da su izvršioci isti kao bosanski Srbi i bosanskim Srbima da su iste žrtve sa Bošnjacima, on izjednačava ubice sa ubijenim, on poriče Salihinu istinu da su njen sin i muž ubijeni jer su bili Bošnjaci. On poriče istinu Hasana Nuhanovića da su njegovi roditelji i brat ubijeni od strane republičkosrpskog ološa u genocidu. Oslobađa Mladića, Karadžića, oslobađa krivice bosanske četnike, republičkosrpske ološe krivice.
Kada Željka Cvijanović kaže da je Srebrenica bila osveta za ranije nasilje nad bosanskim Srbima, ona opravdava ubistvo 14-godišnjeg Senada Beganovića, 15-godišnjeg Damira Sujića, 16-godišnjeg Azmira Osmanovića, 16-godišnjeg Salima Mustafića, opravdava ubistvo djece”.
“Svi su vidjeli oružje, čuli pucnje… moramo zatvoriti oči, utopiti suze i pokušati osjetiti njihovu bol”.
“Sijalo je sunce na svom nebu iznad ubistava, sunce i dalje sija iznad potočarskih nišana, a mi ako zaboravimo i jednog od njih, ako zaboravimo Srebrenicu, naše će duše postati kamen, naše oči nikada neće pustiti suzu”, zaključio je svoj sjajni govor Menachem Z. Rosensaft.
Vijesti.ba
