Nad Nožićevim mlinicama na Bregavi, među divljim smokvama što sazrijevaju kasno u jesen, ščućurila se stara stupa Adema Krnje. Sjedi Krnje na pragu, niskih, papirom oblijepljenih vrata i gleda pun badanj dolje pod smokvama. Sa vrha travom obrasle hridine sikće zrakom kao srebro bijel, jak mlaz vode i pada na teške balvane u badnju, a balvani se okreću, škripe, gniječe i valjaju pod svojom težinom prljave seljačke gunjeve i sukno. Kad se dobro isperu i prognječe, zaustavi Krnje vodu u gornjem đerizu, iza hridine, i vadi ih pročišćene i ubijeljene kao snijeg. Razapne ih na baštene tarabe, da se osuše i provjetre, a odmah ubacuje druge u zapjenušanu bjelinu vodenih kolutova.
Kad splasnu vode u riječnim koritima i zarumene se rana predvečerja nad Jamom, zna Krnje da se bliže sparni ljetni dani. Mlinari će jadikovati i tužiti se na nestašicu vode pod mlinovima, a čika Luka, stari ribar, gazaće cijeli dan po mirnim plićacima Bregave i turati gvozdenim ostvama u sve pećine. Tražiće ribe. Djeca će krasti bostan dolje u polju, kraj vode, i snositi ga u korito rijeke, da ga mirno i nesmetano pojedu, a kasablije će, kao i dosad, opanjkati pudara Ivu. Reći će da je on pobrao njihove bostanluke.
A on, Krnje? Šta će on raditi? Zna on već. Sjediće cijelo ljeto dolje pod pogurenim vrbama, ispiraće tuđe gunjeve u svojim badnjevima i jednom će u sedmici, možda, otići dolje niz cestu, do u čaršiju. Pa ako bude kakvih jarana i poznanika i svrate ga u krčmu, ostaće i cijelu noć…
Prolaze dugi, ljetni dani. Vrele iskre užarenog sunca igraju divlje plesove po progorjelim površinama sparušenih polja, po dubokim mekanim baršunima bijele prašine i po sivim, pločnim, krovovima razasutih kućica i čardaka…
A u Bregavi sve vrije. Uskomešalo se mnoštvo ljudi, uzvitlalo, razmahalo, po maticama i virovima zelenkaste vode. Sve praska, vrišti, razveseljava. Virovi puni golih tjelesa, sprženih i ucrnjelih, pa pjesme kao divlji, neobuzdani krikovi galebova uznose raskoš plavih dubina rijeke čak gore do nad Žabaricu.
Izvor: 100laclook
