Austrijski književnik i diplomat u službi Osmanskog carstva Franz von Werner proputovao je 1858. godine kroz Stolac, a u svome putopisu bilježi:
“Nakon što smo prevalili šest sati jahanja od Mostara, dođosmo do Stoca (Stolac znači stolica). Zelena stolačka dolina, dražesna idila u svom stjenovitom okviru, činila mi se kao žednome nepcu gutljaj sa svježeg izvora.
Moguće je da suprotnost, koja je svakako uslov za svako uživanje i ljepotu, uvećava prijateljski izgled pejzaža: kako god bilo, on me tada obuzeo, a sjećanje još ni danas nije iščezlo iz moga pamćenja. U oazi stolačke doline, po prvi put od moga dolaska u Hercegovinu, imao sam osjećaj: ovdje je dobro boraviti!
Gradić broji otprilike 3000 stanovnika, a leži u uskoj dolini na rijeci Bregavi koja bistro romori. Katkada zaista prijateljske kuće, čija je kamena gradnja oživljena bogatijom upotrebom drveta, okružene su vijencem bašči. Na jednoj litici slikovito se uzdiže brdska utvrda. Ali još više od sretnog položaja, pitoresknog crteža pozadine i bujnog raslinja, očarao me duh jednostavnog mira koji se širio dolinom.
Imućno odjeveni stanovnici grada, djeca koja bistro gledaju svijet, doprinijeli su da se pomenuta slika upotpuni. Da ne bih radi jednostavnih draži predjela zaboravio njegove praktično upotrebljive prednosti, ovdje treba spomenuti da se u okolini, jednako kao i u blizini Mostara, nalaze ležišta kamenog uglja.
Predvečer sam čuo pjevanje iz pravca rijeke. Pjesma se kretala u onom žalovitom recitativu koji karakterizira sve orijentalne napjeve. Riječi su uzete iz ljubavnih pjesama kojima je bogata stara slavenska literatura.
Rika i mukanje i meketanje stada koja se vraćaju kući zvučalo je kao harmonična pratnja toj pjesmi. Rogata stoka je bila sitna, čvrsto građena, uhranjena, ovce i koze su imale bogato fino runo.
Naš boravak je završio sljedećeg jutra, a naš noćni boravak bio je u četiri sata udaljenom Ljubinju, koje se sa svojih 1500 stanovnika isto tako skupilo oko starog kastela, gdje mi je ugodni Stolac zaista nedostajao.”
Izvor: 100laclook
