Nezaobilazni elementi svakog grada i njegove mitologije su mirisi. U orijentalnom gradu, kakav je bio Stolac, mirisi mirođija, pečenja, suhe jarčevine, sira iz mijeha, lipa procvjetalih u lipnju, ćevapčića…, i dalje struje u nozdrvama starijih Stočana.
Oslobođenje je grad dočekao bez svjetlucavih firmi, sa pokretnim ćepencima koji su podizanjem uspostavljali neraskidiv i jedinstven kontakt sa okolinom te se nije znalo šta predstavlja unutrašnji, a šta vanjski prostor. Dućan je bio u prostoru, a prostor u dućanu. Uslijedilo je ukidanje privatnih dućana i privatnog vlasništva kao legla potencijalnih buržuja i opasnih elemenata po novi poredak. Brzo je nestalo tih opojnih mirisa, kako svile, beza, tako i suhih šljiva i smokava, loze, karamela i vanilije.
Zadnjih godina dućani se bude iz desetljetnog sna. Narastaju i množe se preko noći. Vraćaju se mirisi u grad. Zlatan-Baki kod bivšeg VPD-a nudi specijalitete iz kuhinje majke Ramize, poznate stolačke kuharice. Kemo kod Hamama otvorio Bujrum. Pite i burek majke Musafije te ražnjići, dolme, pljeskavice i zanosne baklave vratiše mahali mitske mirise i podsjetiše na dane kad su se u grad slivali karavani konjanika i kad je grad odjekivao od glasova trgovaca, žubora šadrvana, zveketa kopita, molitvi mujezina, svirke šargija i udaraca raznog oruđa.
A zvuci, zvuci su eho pulsiranja grada, ogledalo života koji struji gradskim tkivom. Stolački stalni i stari zvuci su žuborenje česama i šadrvana, šuštanje lišća kojeg zna pokrenuti stolačka bura i šum Bregave. Od starih i prastarih šumova, jedan od rijetkih koji se sačuvao u izvornom obliku je Bregavin, čas bregoderući i zapjenušao, a čas otančao i izblijedio šum.
Novi zvuci – od onih prodornih do parajućih urlika i škripe – sve su češći. Njih proizvodi suvremena gradska i ina tehnika. Ali, svi ti novi zvuci ne mogu imati neki univerzalni ili praprirodni smisao, kao što su ga imali prastari zvuci. Zato bi trebalo sačuvati stare zvuke – da bi se sačuvala mitologija grada. Bregavin, prvenstveno.
Istina, Stočani su ponosni na svoju tirkiznu ljepoticu i najlakše se uvrijede kad je vide neraspoloženu i zamućenu ljudskim nemarom. Poput osica žučno atakiraju, diskutiraju i raspredaju.
Ovih je dana jedan od suvremenih monstruma, koji proizvodi strašne zvuke i ždere zemlju, drsko zagazio u Bregavin rukavac kod Mehmedbašića mlinice. Mlinica zažmurila na svih osam oka i podrhtavajući očekivala kad će se strovaliti u Bregavine pjene, potkopana džinovskom šakom. Uznemirena Fadila Kapić s nevjericom pozivala sve one koji bi mogli utjecati na odluku da se buldožer zaustavi. Ekolozi ukazali na problem gradskim ocima, pitajući se kako se moglo dogoditi da buldožer uopće može ugaziti u Bregavine vode bez neke ljute muke. (Valja znati da je Bregava ugrožena od svih, a istovremeno je najveći ekolog u gradu.)
Jedbostavno, sve što se za niskog vodostaja izbaci u njeno korito, počevši od šporeta, frižidera, madraca, auto-guma i ostalog peksinluka, Bregava kad nadođe odnese i očisti poput najsavjesnije domaćice. Bregavu spašava jedino njezina volja i upornost opstanka.
Ali, projektom “Gornji horizonti” dovodi se u pitanje njezin dalji opstanak i ostatak prapovijesnog šuma u gradu. Grad bi bez šuma Bregave bio isto što i gledanje nogometne utakmice na radio-aparatu.
Sjetih se stihova Milovana Krunića: “Da li i Bregavi da zaustavimo tok? Maštari, ulijevajte je – u moj krvotok!”
Ale M. Poljarević, 1991.
100laclook
