Zašto uvijek pišem o prošlosti? Nekada se nije težilo da se ima previše, barem to ne bješe bolest većine. I dok god svijet ne prihvati da htjeti previše je biti budala, bit će u problemu, jer preostaje malo vremena za živjeti radosti života, a prije ga je bilo za smijeh ,za suze, ljubavi i radosti…
Jedva se čekalo da sunce donese novi dan. Da se skotrlja niz Komanjsko brdo pa prospe u milionima zraka po stolačkoj udolini radosti.
Za ljetnih dana brže smo koračali bosim nogama da se ne opečemo o vreli asvalt…
Kopali smo katran iz njega, pravili kugle poput onih od sladoleda i naticali na drvo.
Dok ulice bijahu makadamske i prašnjave, predvečer bi zaprežna kola cisternu na sebi napunila vodom iz kanala, pa polijevanjem umirivala prašinu i orosavala ulice. Kasnije se to radilo vozilom. Djeca bi trčala za cisternom gacajući lokvama načinjenim vodom.
Nema više bosonogog djetinjstva. Naboja na nogama na koje smo stavljali kavade ili listove bokvice. Ni krvavih prstiju zbog šutnutog kamena zajedno sa loptom ili bolnog promašaja.
Ta vremena se ne zaboravljaju, jer se neke stvari pamte srcem. Um zna i zaboraviti. Srce nikada ne zaboravlja. Čovjek živi i kad ga um počne izdavati. Kad srce izda tad je kraj, životu i nadanjima.
Prosuta zrna nade koja skupljamo cijeli život, ostaju nesakupljena. Zrna iz kojih će, vjerovali smo, isklijati sreća.
Na kraju uvijek ista pitanja: Ili ih je premalo posijano, ili sreća klija iz nekih drugih zrna?
A griješimo iznova kad sreću tražimo u posebnom. Sva mudrost života je da je probamo tražiti u običnom.
Stigla je žuta jesen. Olovni oblaci sa Jame potjerali su ljubičaste sumrake. Te generacije prasnjavih ulica polako nestaju, stare. Sve se, kao sto i počinje, završava neznanjem i odlazi nekuda, nepovratno u daljine. Život nas prvo odvede na maltu da maltarinu platimo. Nema ljubavi da ne boli, ni sreće da ne zaboli.
Tako je kad odlaze vremena prošla u zaborav ili pamćenje.
Jedno je sigurno, vratiti se neće, ni ponoviti sigurno.
U našoj dolini gdje završavaju sva naša lutanja.
Predvečer prođoh uobičajenom rutom. I zatvorenih ociju mogao bih tuda. Sumorno i čemerno večer. Nigdje nikoga. Sveprisutna distanca, među etnijama, među ljudima unutar njih. Distanca od života. I nada nas drži podalje od sebe. Jedino nas strah obavio ko bršljan suhozidine. Vrijeme nagriza i ljude i malenu varoš. I kud pobjeći od svega do u prošlost. Dok bajami ponovo ne obeharaju.
Suad Kika Prndelj
