Standardizacija jezika podrazumjeva jezične promjene koje se dešavaju na govornom području unutar jedne države. Bosanski jezik se standardizuje svakih 20 godina, a o tom procesu razgovarali smo sa saradnicom na Institutu za jezik UNSA Zenaidom Karavdić.
Jezik se standardizuje kako bi se za potrebe javne komunikacije, obavještavanja, informisanja – svi građani razumjeli. Konkretno, kako nam je kazala Karavdić, u BiH ovaj proces i nije toliko primjetan s obzirom da nema velikog odstupanja u govoru stanovištva sa krajnjeg sjevera i juga naše zemlje.
“Međutim, u Hrvatkoj ili Srbiji postoje ogromne dijalektske razlike gdje se ekavica ne razumije sa čakavskim narječjem, Vojvođani sa Nišlijama i slično. U tom slučaju, mora postojati jedan standardizovani jezik u državi da bi se pravilno prenijele informacije”, objašnjava Karavdić.
Kako se proces standardizacije jezika odvija
Do standardizacije može doći na više načina. Najčešće se, kao standard, uzme jedan govor, dijalekt jednog područja koje je najperspektivnije.
“Tako je, na primjer, u Francuskoj uzet govor Pariza, ili u Italiji toskanski govor kao ‘najčistiji’. U BiH je uzet istočno-hercegovački dijalekt kao standard, ali neki standardi poštuju i ostaje dijalektske razlike naročito kad ih nema previše ili kad je područje dijalektski ujednačeno kao od nas”, kaže ona.
Standardni jezik se smatra “priznatim” oblikom jezika. Često se može dogoditi da se miješa s pojmom literarnog ili književnog jezika, što nije dobro iz dva razloga.
Prvi razlog je da se standardni jezik ne koristi samo u književnosti, nego isto tako u medijima, administraciji i nauci.
Drugi razlog je da se u književnosti ne koristi samo standardni jezik, nego isto tako žargoni, dijalekti itd.
Standardizacija jezika u BiH
Standardizacijom jezika ne prilagođavaju se samo riječi, već i izrazi, fraze, nazivi mjesta. To je normalna pojava, jer ako se ne mijenja i ako se ne prilagođava, postaje nerazumljiv i mora se učiti. Karavdić tako dalje dodaje da će standardni jezik stalno ubacivati neke često korištene izraze.
“To se desilo kada je došlo do raspada Jugoslavije. Onda su se ispoštovale razlike koje srpsko-hrvatski nije prepoznavao. Tu je možda najupečatljiviji crnogorski jezik gdje su oni meko Ś i meko Ź, koje svi izgovaraju a nikada nije bilo ubačeno u standard, odlučili standardizovati”.
“Kod nas je recimo primjer standardizacije – u većem dijelu BiH se govorilo peterica, a ne petorica i onda kada smo dobili priliku da standardiziramo bosanski jezik stavili smo da bude peterica. Također, pridjev lako. Htjeli smo standardizovati i lahko, jer je to u nekim dijelovima BiH bilo zastupljenije. Međutim, bilo je i onih kojma to nije bilo ‘blisko’ pa je tako, ipak, ostalo lako”, navodi Karavdić.
Također, jedna od riječi koja se počela koristiti u administrativnoj i poslovnoj komunikaciji je urnek. Kako nam kaže Karavdić sa Instituta za jezik, riječ je sada postala neutralna, nije više dijalektski markirana i ona je sada standardizovana kao i riječi primjer i uzorak.
Ujedno, u bosanskom jeziku postoji dosta ekavizama, pa je tako učestalija riječ dole – umjesto dolje – ili cesta – umjesto cjesta, iako u obje ove riječi postoji jat.
Jedna od nedoumica u svakodnevnom pisanju jeste i način pisanja sarajevskog naselja Marijin dvor, s obzirom da se, pri izgovoru, čuje jedna riječ.
“Sasvim normalan jezički proces jeste prilagođavanje iz iji u i jer je u historiji bilo i drugih riječi gdje se iji pretvartalo u i. U riječi Marijin Dvor imamo dva akcenta, međutim kada izgovaramo dolazi do jednačenja i drugi akcenat se gubi pa ostaje jedan. Zbog toga, u govoru je vremenom postao Marindvor, ne kažemo na Marijinom dvoru i tako da je sada dozvoljeno i Marijin Dvor i Marin Dvor ali će vremenom preovladati, konkretno u ovom slučaju, jedna riječ pa će djeca za, recimo 100 godina, učiti da je to nekada bio Marijin dvor pa je sada postao Marin Dvor”, pojasnila nam je Karavdić.
Iako je standardizacija sasvim normalan proces u jeziku, prema riječima naše sagovornice, nije dobro vršiti ga prečesto.
“Nije pametno pisati pravopis ni svakih pet godina, jer onda nastaje zbrka, ali nekih 20-ak godina je optimalno za proces standardizacije jezika. Nakon 20 godina može da se vidi šta je prihvaćeno, šta nije, šta je novo i da se to koriguje. Ovakva praksa je sada i u BiH”, zaključuje Karavdić.
klix.ba
