“Jučer su nas u školi pitali da li znamo šta je to sreća i da li smo sretni. Uzviknuo sam da ja znam i da jesam sretan. A onda su sva djeca pogledala u mene i naglas se počela smijati. Rekli su mi da ja ne znam šta je to sreća i da nikako ne mogu biti sretan. A onda je učiteljica rekla:
– Hajde nam ti Ismare reci šta je za tebe sreća?
Ustao sam i rekao:
Istina je da nemam novu jaknu već ovu koju mi je donijela teta Naza od svog sina. Njemu je bila malena a meni taman. Šteta bi bila da stoji u ormaru ili ne d’o Bog baci, kada meni lijepo stoji. Istina je da nemam ni nove cipele. Ove mi je otac kupio na sniženju kada je dobio zaostalih sedam plata što mu je rudnik dugovao. Uzeo mi je broj veće da mogu biti i za sljedeću godinu. Istina je da jedini nemam mobitel i da se na njega ne znam ni javiti. Istina je da mene nikada niko nije doveo do škole jer moji roditelji nemaju auto. Ali je i istina da sve ovo i nije tako važno da bi čovjek bio sretan i radovao se.
Znate, moja sreća je osmijeh moje majke koja me dočeka na vratima kada se vraćam iz škole. Moja sreća je kada me otac stavi u krilo dok pričamo uz pucketanje vatre. Moja sreća je moja Bela što je ojanjila najljepše janje na svjetu. Moja sreća je svaki djelić ovoga neba i komadić zemlje koji možemo dodirnuti svojim prstima i vidjeti svojim očima. Moja sreća je i onaj potok ispod kuće i male zebe što cvrkuću iz gaja… i ona mala tratinčica što se zajedno sa mnom po travi valja. Sreća je kada svaki dan ustanete jer tada znate da ste živi. Sreća je kada ste zdravi i kada vas ništa ne boli. I samo tada se možete radovati i uživati.
Sreća je nevidljiva i nehvatljiva. Ne može se kupiti, niti na polici čuvati. Jedino se može u srcu osjetiti i sa drugima podijeliti. Samo tako je sreća potpuna.
Mojim roditeljima je najvažnije da sam ja sretan, a ja to i jesam. Jer kada sam ja sretan sretni su i oni.”
