Nije to bio Stone of Destiny – Kamen sudbine, na kojem su krunjeni skotski kraljevi. Bila je to hripa koja se, pod silinom energije oslobođene zemljotresom, odvalila sa Komanjskog brda. Skotrljala se preko golog krša, poskočila i upala, kroz krov, u dom Dževada Sefe.
I taj kamen je postao sudbinski jednoj mladoj, uzornoj djevojci, kćerki Dževadovoj, Elmiri.
U jednoj predaji stoji “Dobro znaj, šta te promasi, nije te moglo pogoditi, a šta te pogodi nije te moglo promašiti.”
O svemu tome, sudbinskom, razmisljam dok su se, prepuno dvorište džamije i prostor oko nje, grčili od tuge. Odavno ne vidjeh toliko svijeta na nečijoj dženazi. Na tugu smo se navikli. Svim našim nevoljama pridodalo se učestalo podrhtavanje tla. I strah od neizvjesnosti hoće li naše hiže i kuce stolačkih okolnih brda izdržati ili će se kamenim katapultima sručiti na našu dolinu.
Jednom davno jedan ogromni kamen se skotrljao sa Ošanskog brda. Preskočio bašče i kuće, pa pao u vodu kupališta Kreševac. I sa ostalih brda kamenja su se znala obrušiti put kuća. I opasno zaprijetiti.
Za vrijeme Austrije islo se u brda da se prave podzide za prijeteće litice. Kasnije su se pošumljavala brda kako bi se smanjile opasnosti od erozija i oslobađanja kamenja.
Ali, uvijek postoji nešto što te nije moglo promašiti. Pa ipak …zašto?
Elmira je bila, još samo, pupoljak. Nije joj se dalo da procvjeta u prekrasnu ružu svoje familije. Teško je to razumjeti i sve te razloge koje ima Svevišnji. Nadam se i vjerujem da je Elmira otišla na bolji svijet, vođena ljubavlju, ma koliko to nije shvatljivo ovozemaljskoj boli i razmišljanju da je taj kamen sudbine, ipak, trebao promašiti.
Jer, bila je tako mlada.
Bila je kratko na ovoj “usputnoj stanici”. Ali “bit će je u bregavskoj vodi, u sutonu i stolačkoj zori” nasmijane, nad oblakom što baca sjene na Zeleni vir. U njenom Kukavcu.
Kao u Besmrtnoj pjesmi..
Suad Kika Prndelj
