On izlazi vani bez jakne a ja kao brižni brat govorim mu da nije to baš odličan potez, jer može se prehladiti i biti spriječen ići na posao koji radi već nekoliko mjeseci, a o kojem ne prestaje pričati.
– Reci mi zbog čega voliš toliko svoj posao?- upitah ga.
– Volim ga jer mogu raditi s ljudima i biti koristan. Nemaš pojma koliko sam sretan dok radim. – odgovorio je bez razmišljanja.
– Sigurno ima puno ljudi kojima bi se zahvalio zbog posla, prilike koju si dobio?- nastavio sam razgovarati s njim.
– Ma, ima moj Josipe, puno njih. Porodica, koja mi je svetinja najviše sam zahvalan. Jer, znaš oni ti najviše vole pojesti ono što ja spremim. Neki dan sam spremao neka jaja na oko i umjesto da ih posolim, ja stavim šećer. Moja ti mama sve to pojede i kaže ti ona meni da i nisu bila tako loša- s osmijehom na licu odgovori.
– Nedavno si bio na televiziji i kada te novinarka pitala kako ti je na poslu, rekao si da ti je super i da si uspio u životu. Pa, zbog čega si uspio u životu?
– Ma Josipe moj prijatelju, kako nisam. Radim u vrtiću u koji sam kao beba išao, radim kao pomoćni kuhar i stalno se smijem. Oni koji žele raditi, uvijek mogu pronaći posao. Kod nas u Bosni i Hercegovini ima puno zemlje koju treba obrađivati. Treba uzeti lopatu, krampu i raditi. Jer, nije sve u novcu. Ima nešto u ljubavi, zajedništvu, porodici – bio je iskren.
….
U svoj nesavršenosti današnjeg života, on je savršen. Jer, dok mi bježimo životu iz zagrljaja kojim nas stišće, on trči da zagrli život, sve ono u njemu i stisne ga svojim rukama.
U svoj nesavršenosti današnjeg života, on nas savršeno podsjeća na definiciju života. Da sve ono nespojivo, možemo savršeno spojiti, ako to želimo. Da nam ne treba nikakva jakna, ako smo se životom ogrnuli.
Za neke samo jedan hromozom više, dok za neke – više razloga za ljubav, sreću, pažnju i šareniji svijet.
Jedan više razlog za zagrliti svijet u njima, njihovom smislu za humor, pogledu, načinu življenja i ljubavi prema životu.
Zapravo, svemu onome što ovaj svijet čini šarenijim.
Napravite im mjesta u životu.
Da im s vama bude taman.
U rukama, zagrljaju, prostoru između srca i duše, mislima, molitvama i jednoga dana na poslu- u kuhinji, ma koliko god kvadrata ona imala.
U njihovoj potpunoj različitosti, ne zaboravite da su potpuno isti.
Kečap i majoneza.
Kafa i čaj.
Pelud i maramice.
Zima i ljeto.
Bolesnik i infuzija.
Čarape i jakna.
Toliko različiti, a opet isti.
U nesavršenom svijetu savršeni.
Da te zagrljajem i poljupcima ugriju i ogrnu.
Za život bez čarapa i jakne.
Jer, nazebli smo mnogo puta.
Što zbog čarapa, što zbog jakne.
Od ljubavi rijetko kada.
A, nema ljepšeg načina razboljeti se od nečije ljubavi.
Ma koliko god ona kromosoma imala.
Samo da je taman.
I vama i njoj.
Piše: J.M.
