Nije to bilo uvijek, u stvari, bilo je rijetko kada bi on, naš komšija, svirao harmoniku, a mi djeca sjedili pod prozorom, slušali i divili se. Sevdalinka je još ljepša, sjetnija i tananija kada čuješ samo muziku, a riječi sam u glavi premećeš. Harmoniku je svirao slijepi čika Osman.
U gradu je u to vrijeme bilo dosta slijepih, valjda što još k’o djeca u onom ratu, tako gadno nastradaše i izgubiše jedan od većih Božjih darova… Ali to nisu bili beznadežni i napušteni ljudi. Gubitak jednog dara, nadoknađen je sa druga tri, i ti ljudi su imali posao, mjesto u društvu, primanja, porodicu, dom…
Ljudi sa ovim hendikepom radili su kao telefonisti u velikim firmama i bili omiljeni i uvaženi članovi kolektiva. A Hercegovina ne bi bila Hercegovina, kada se ne bi i svojoj, i sa tuđom nevoljom pokušala narugati. Elem, vjerovali ili ne, junak naše priče je imao i svoju baštu u kojoj je sve sam uz pomoć supruge radio, kopao, sijao i brao.
I jednog dana kad povede par kolega da im pokaže to čudo, oni kad stigoše, ne mogoše odoliti, a da njegovo snalaženje u bašti ne provjere.
Sakriše mu limenu poljevaču. Osman čim je ne nađe na mjestu, shvati o čemu se radi. Uze u šaku pjeskovite zemlje i zafrljari je prema nebu… I jedan kamen zazvoni na kanti uz plot bašte. On ode, uze je i reče:
“A mislili ste mene na trehu, gulanferi, propade vam fora!”
I onda kontam… Danas ima puno ćoravih kraj očiju, što nikome ne vjeruju, ne odlučnih, ne bi nikog slijedili, a uma i moći nemaju da nešto sami učine.
Možda bi trebali, bar za početak, zatvoriti oči, uzeti šaku šljunka i baciti ga visoko u nebo.
glasstoca.ba
